Studijski put Vukovar-Jasenovac-Prijedor, 23-27.11.2015.
Utisci:
Rupe Dalmir Mišković
Koliko smo ubijeni, koliko smo živi? Amer Delić
Čemu nam služi sećanje? Nataša Okilj
Od kulture upotrebe mrtvih ka kulturi odnosa prema mrtvima
Studijski put Vukovar – Jasenovac – Prijedor, 23-27.11.2015.
Studijski put u Vukovar, Jasenovac i Prijedor planirali smo relativno dugo. Kroz naš rad na izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije i suočavanje s prošlošću koje mu je jedan od preduvjeta, sa ovim se mjestima također susrećemo dugo, prvenstveno kao simbolima patnje i stradanja. Iako su po prirodi univerzalni, njihov je predznak izrazito nacionalan. Nije riječ o pukom pripisivanju, već o ljudskoj i historijskoj činjenici, naime, na tim su mjestima ljudi stradali baš zato što su pripadali, odnosno, zato što su doživljeni kao pripadnici određene etničke skupine. Ta je historijska činjenica i temelj upotrebe ovih mjesta danas. Stoga nam se činilo važnim da, uz cijeli CNA tim koji čine ljudi iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, na put pozovemo i naše kolege/ice i prijatelje/ice, mirovne aktiviste/ice iz Makedonije i sa Kosova. Željeli smo zajedno posjetiti ova mjesta i razgovarati o njima, o njihovim složenostima, sličnostima i razlikama, kao i o značaju koji imaju u etno-nacionalnoj strukturi dejtonskog trougla (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija), ali i na području cijele bivše Jugoslavije. Željeli smo vidjeti kako se sjećamo svojih mrtvih, te kakvu pouku za budućnost ovo sjećanje nosi.
Na put smo krenuli 23.11., i prvo smo posjetili Vukovar. U sljedećih nekoliko dana obišli smo Jasenovac, Donju Gradinu, Sanski Most i Prijedor (ovdje možete naći osnovne informacije o spomen mjestima koja smo posjetili). Ova mjesta smo izabrali zbog njihove međusobne isprepletenosi u nacionalnim narativima postjugoslavenskih zemalja. Ona su Prošlost, koja uvijek iznova oblikuje našu sadašnjost, a budućnost čini krajnje (ne)izvjesnom.
Vukovar 1991. je po mnogočemu bio primjer onoga što će zahvatiti bivšu Jugoslaviju u godinama koje su uslijedile – opsada grada, mučenja, zatočenja, pogubljenja, potpuno razaranje dobara i života, ljudska moralna i svaka druga degradacija. Stalni postav izložbe „Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.“ predstavlja rekonstrukciju bolničkog života tijekom trimjeseca opsade, bez struje, vode, lijekova i medicinskih potrepština. Ovdje su upisani i brojevi ranjenih i poginulih koji su svakodnevno zaprimani u bolnicu, kao i imena ranjenika i medicinskog osoblja odvedenih iz bolnice na stratište na Ovčari. U ratne dane vukovarske bolnice uvodi kratki film, zbirka tv reportaža iz opkoljenog i porušenog grada, snimke mrtvih tijela na porušenim ulicama, krvi i razaranja. Lutke postavljene u nekadašnje atomsko sklonište bolnice u kojemu su ranjenici i osoblje bolnice boravili, nemaju lice niti ime. No, zna se „čije su“, govore to krunice[1] koje su nekima od ovih ranjenika položene na prsa. U posljednjoj sobi muzeja gori svijeća, imena ljudi koji su iz bolnice odvedeni po slomu obrane grada nabrajaju se iz zvučnika. Ovo će ostati s vama još neko vrijeme, kad izađete iz bolnice osjećate se ljudski poraženo. Ako dolazite s „druge strane“ ovakva postavka muzeja vas a priori osuđuje, jednako kao što to čine mnogi drugi naši spomenici, bez obzira na to tko ih je postavio. Bila sam ovdje nekoliko puta, u razmaku od nekoliko godina. Čini mi se da vrijeme čini svoje, pa je ta krivnja koja vam se slijeva niz ramena i u kosti sada nešto razrjeđenija. No, ostaje dojam da su autori postava to i htjeli, ili barem nisu razmišljali o učincima koje preplavljivanje emocijama ima na posjetitelje.
O bolnici smo najviše i razgovarali, ostavi vas nemoćnim. „Mi“ koje se ovdje pojavljuje je samorazumijevajuće. Tako je i s neprijateljem, on nema ime, ali je svugdje prisutan: jugovojska, velikosrpski agresor, četnici. Razgovarali smo o ljudima koje znamo, a da su u Vukovaru poginuli, i ne samo sa hrvatske strane. O prijateljičinom mužu, 21-godišnjaku kojeg su pokupili na ulici na vojnu vježbu i poslali na ratište, da se više ne vrati. O silnim poznanicima koji su se skrivali po tuđim kućama i pod lažnim imenima. O dezerterima iz JNA. Za njih ovdje nema mjesta, ali nema ga nigdje, ovi poginuli ne pripadaju nikome jer se njihova priča ne uklapa niti u jedan narativ, ona je prešućena. Pljačke, razbojništva, ubijanja, silovanja, nikad ne čuješ da su se naši ljudi proslavili dobrim djelima, reći će moj kolega. Odeš 200km dalje, i priča se okrene.
U ovakvoj postavci stvari rat je neupitan, on je potpuno legitiman, važno je samo da se nađeš na „pravoj“ strani.
O ratu smo pričali sa brigadirom Petrom Ćavarom, našim vodičem kroz izložbe postavljene u Memorijalnom centru Domovinskog rata u kasarni/vojarni vukovarske 204. brigade. Ovaj nesuđeni agronom i pjesnik (odgovor na naše pitanje šta bi bilo da nije bilo rata) pričao je s nama o tome kako mir nema alternative, i kako je to poruka koju u centru nastoje prenijeti osmoškolcima koji dolaze u posjetu Vukovaru. Miris bolnice nekima je od ratnih veterana iz naše grupe bio teži od mirisa fronta, podijelili su. Kad smo se našli u kasarni, proradio je i taj štit-mehanizam, da se razgovara o naoružanju ne bi li se pobjeglo od težine, od emocije u banalnu racionalizaciju. Rat je velika priča koja proguta sve što se ne uklapa u herojski, epski narativ, nema suptilnosti niti kompleksnosti.
Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata jedan je od estetski ljepših spomenika žrtvama u ratovima 1991-1999. Podignut kraj lokaliteta masovne grobnice, čije su žrtve simbolički prikazane u redovima bijelih mramornih križeva, on također nosi simbol križa i potpuno se uklapa u narativnu matricu žrtve, križnog puta i uskrsnuća. To je priča, razgovarali smo kasnije, o hrvatskoj Hrvatskoj, bez obzira što su tu pokopani i Nijemci i Bošnjaci i mnogi drugi. Njena je funkcija da pokaže iracionalnu mržnju „onih drugih“ protiv „nas“, crno-bijelu ekspoziciju. U tom smislu na groblju su razdvojeni civili i vojnici, i porodice od vojnika, smještajući ove potonje u prvi red, prema zaslugama.
Spomen dom na Ovčari dostojanstveno je mjesto. Smješten je u hangaru u kojem su zatočenici dovedeni iz vukovarske bolnice mučeni, te potom odvedeni na stratište 800 metara dalje, i pogubljeni. 261 žaruljica na stropu simbolizira njihov ukupan broj. U hangaru su njihove fotografije, nešto osobnih stvari koje su pronađene na mjestu grobnice. U ritmičkog slijedu te se fotografije pale i gase, dovodeći ih povremeno natrag u postojanje. U sredini hangara je spirala koja sa sobom odnosi imena poginulih, koju je autor nazvao Spiralom zla[2]. Na mjestu gdje su ubijeni i pokopani u masovnu grobnicu stoji spomenik. Nedugo prije našeg dolaska bio je Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, kako se službeno naziva. Crveno-bijelo-plave svijeće svuda oko nas. Na spomeniku piše:
U spomen na
200 ranjenih
hrvatskih branitelja i civila
iz vukovarske bolnice
pogubljenih u
velikosrpskoj agresiji
na Republiku Hrvatsku.
Ovčara 20. studenog 1991.
Hrvatski narod prosinac 1998.
Danas Vukovar pohode tisuće ljudi. U obilasku muzeja Vukovarska bolnica rečeno nam je da muzej godišnje primi i do 100 tisuća posjetitelja. Svi će ti posjetitelji, kao i mi, posjetiti i Memorijalni muzej Domovinskog rata, smješten u kasarni/vojarni vukovarske 204. brigade, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, te spomen dom i spomenik na Ovčari. Vukovar je grad memorijal, obnovljen za sjećanje na „herojsku žrtvu golorukog naroda koji brani svoju zemlju od višestruko brojnijeg i oružano nadmoćnijeg neprijatelja“. Žrtva je kolektiv, neprijatelj je kolektiv. Stvari su tako zacrtane i upisane, u spomenicima, u obilježjima, u zastavama i svijećama, ovdje se hrvatski narativ nadaje kao samodovoljan, od Hrvata za Hrvate. No, nema boljeg dokaza zločina od onog kada mjesto zločina posjete i svoje poštovanje prema žrtvama iskažu oni za koje ovdje nije previđeno mjesto. Prisustvo „drugih“, koji su došli u dobroj volji, narušava tu samodovoljnost. Stradanje Vukovara i Vukovaraca je univerzalno strašno, i kao takvog ga se treba sjećati. Samo ako ga priznamo kao univerzalnu ljudsku žtrvu, možemo osigurati da se više nikada ne ponovi.
Sljedeći dan posjetili smo Jasenovac i Donju Gradinu, dijelove nekad jedinstvene memorijalne cjeline koja je raspadom Jugoslavije podijeljena između Hrvatske i entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Jasenovac je mjesto iznimne historijske važnosti, ali slabog društvenog statusa. O tome govori i broj posjetitelja, koji je deset puta manji nego u Vukovaru. U Jasenovcu i Donjoj Gradini rade iznimni ljudi – Ivo Pejaković, Đorđe Mihovilović i Dejan Motl – kustosi koji međusobno aktivno surađuju preko državnih granica i političkih ograničenja u nastojanju da kompleks logora Jasenovac ima prvenstveno edukativnu funkciju, da se više nikome i nikad ne ponovi.
Iako se čini da se o Jasenovcu sve zna, u posljednjih 20 godina on nestaje iz hrvatske političke i historijske stvarnosti, koja se, pokušajima historijskog revizionizma ili pukom političkom manipulacijom, od njega nastoji ograditi. Jasenovac je mjesto holokausta nad Židovima i genocida nad Srbima i Romima. U hrvatskoj sadašnjosti ovaj drugi dio rečenice se počesto zanemaruje, iako je od 83145 dosad identificiranih žrtava najviše Srba, njih 47627. Ovi su brojevi materijalizirani u imenima čitavih porodica pogubljenih na ovom stratištu, i upisanih u pločama Memorijalnog muzeja koja vam, simbolički i doslovno, vise kao mač nad glavom dok prolazite njegovom tjeskobnom arhitektonskom strukturom.
Brojčana će manipulacija postati jedno od najčešćih opravdanja za započinjanje rata 1991. godine. To nije relativizacija, već činjenica. To je kao da gledate u materijaliziranu spiralu nasilja – herojska žrtva i pravednički gnjev koje te silne besmislene smrti porađaju će, ukoliko im se ne pristupa konstruktivno, s vremenom od žrtve učiniti dželata. Sve to baštinimo od jugoslavenske kulture sjećanja. Nikad ekshumirani, nikad dostojno pokopani, nikad točno prebrojani, slavljeni kao bezimeni heroji i upotrebljeni za opravdanje nasilja koje će uslijediti. Ta lekcija nigdje nije očitija nego kad stojite ispod jasenovačkog cvijeta okruženi masovnim grobnicama.
Ono što u Jasenovcu bolno nedostaje jest počinitelj. Osim nekoliko ustaških proglasa, eksponata u Memorijalnom muzeju, o samoj NDH u Jasenovcu nećete saznati ništa. Da bi se takav obim zločina mogao provesti potrebna je podržavajuća državna struktura, rasni i diskriminirajući zakoni, i tiho slaganje većine koja promatra kako njihove dojučerašnje susjede odvode u smrt. No, umjesto konstruktivnog suočavanja s ovom stranom hrvatske prošlosti, o njoj se izabralo šutjeti, kao da je povijest linearni pravac čije je dijelove i posljedice moguće izolirati na određeni segment vremena. Ako je Jasenovac kolektivno sjećanje, koja je njegova društvena funkcija? Što smo iz Jasenovca naučili?
Donja Gradina je dio jasenovačkog logora koji je bio namijenjen za egzekucije desetina tisuća ljudi, koji i danas leže u toj zemlji. Stratište koje nosi preko stotinu masovnih grobnica – raspoznat ćete ih kao udubljenja u tlu – mjesto je tišine. U ovom gotovo poetskom okruženju, jer u Donjoj Gradini postoje samo livade i šuma, stoje ti brojevi. Pod Kozarom, koja je i u Drugom svjetskom ratu i u ovom našem posljednjem, izbrojala hiljade smrti, ne možeš se oteti dojmu da su nama na ovim prostorima samo brojevi važni – u regionalnom natjecanju brojevi pokazuju čija je žrtva bila veća, tko je najviše stradao i tko je najveća žrtva. Iz ovoga slijedi relativizacija zločina počinjenih s „naše“ strane, te relativizacija tuđe patnje. Brojevi su smrtni neprijatelji empatije s „drugim“, zato ih svi lažiraju, ili barem ne čine ništa da bi se do pravih brojeva došlo. Ova se činjenica odnosi na sve postjugoslavenske zemlje.
50 km od Donje Gradine nalazi se Prijedor. Zločini počinjeni na ovom području od 1992. dobro su dokumentirani i dokazani, i zahvaljujući tome je inicijalno i utemeljen Međunarodnikrivični sud za bivšu Jugoslaviju. Za razliku od Vukovara, gdje stradanje obilježava većina pa je ono i državno priznato, u Republici Srpskoj usprkos nizu dokazanih činjenica, sudskih procesa i najvećem broju osuđenih za počinjene zločine, ova mjesta i događaje i dalje obavija zavjet šutnje. U Prijedoru nije lako biti, niti o njemu pisati. Logori, mučenja, silovanja i pogubljenja se lakše podnose ako stoje u nekoj davnijoj prošlosti, kad su akteri već davno umrli, pa o njihovom zločinstvu možemo razmišljati u patološkim kategorijama. No, ovakvi razmjeri zločina nikad nisu proizvod nekog poremećenog uma, koliko sistematske kampanje svih razina (para)vlasti, strahovlade i šutnje većine, i to je ljudski poražavajuće. Mjesta zločina u prijedorskoj opštini su u najvećem broju neobilježena, a pristup ovim mjestima se opstruira.
U obilasku prijedorskih mjesta stradanja i sjećanja pridružio nam se Edin Ramulić iz udruženja Prijedorčanki „Izvor“, svjedok ovih događaja i urednik Knjige nestalih opštine Prijedor „Ni krivi, ni dužni“. Surađivati s Edinom je duboko inspirativno. Tegobnom kontekstu i realnosti unio je treću dimenziju, pitanje kako konstruktivno postupati s tim s čim smo suočeni.
Naš obilazak započeli smo u Keratermu.
Da su hangari pred kojima smo se našli mjesto zločina govore ožiljci od metaka koje trpe zidovi. I spomen ploča koja je ispred jednog od njih postavljena gerilski, bez dozvole. Radni strojevi, stražarska kućica, pas čuvar i sveprožimajuća hladnoća jedini su svjedoci našeg boravka ovdje. Edin nam objašnjava gdje je zloglasna soba 3, prepričava što se ovdje dogodilo. Damir Došen, jedan od osuđenih za ovaj zločin, svoju je kaznu odslužio, i može ga se sresti na društvenim mrežama ili na ulici.
Za ulazak u Omarsku trebala nam je dozvola uprave rudnika koji je trenutno u vlasništvu svjetski vodećeg proizvođača željeza ArcelorMittala. Vrijeme posjete nam je strogo ograničeno na jedan sat. Nedugo prije našeg dolaska padao je snijeg, blato svuda oko nas. U blatu su nas prisilili stati, iako je pred rudničkim zgradama asflatirani parking. Potom smo upozoreni da snimati možemo samo zloglasnu Bijelu kuću, drugo nam je zabranjeno zbog, kako su rekli, opasnosti od industrijske sabotaže. Stojimo pred Bijelom kućom, fizički ograničeni da vidimo i razgledamo cijeli logor. U nju su zatvorenici dovođeni na ispitivanje, premlaćivani, mučeni i ubijani. Nije to najstrašnija zgrada na području rudnika-logora. Zvjerstva su se događala u svim njegovim dijelovima, iz malene crvene kućice koja stoji 100m od nas nitko nije izašao živ, zato o njoj i ne postoje svjedočanstva. Budući da nam je poznato da obitelji žrtava godinama bezuspješno nastoje da se prostor logora dostojno obilježi, razgovaramo o mogućnostima. Procjena je da će ArcelorMittal za nekoliko godina isrcpiti svu željeznu rudu s ovog područja, što će vjerojatno olakšati nastojanja za memorijalizacijom ovog lokaliteta. To je istovremeno i tragična činjenica, plansko je iskopavanje rude, za razliku od ovakvog kapitalističkog, desetljećima omogućavalo kruh brojnim obiteljima s ovog područja. No, sve se ionako već promijenilo, Omarska će od 1992. ostati zabilježena kao koncentracioni logor.
Istraživanje grobnice Tomašica je završeno, što je podatak koji ćete teško naći jednostavnim guglanjem. Nije to činjenica koja se rado spominje, budući se masovne grobnice ove veličine mogu beskrajno politički eksploatirati, kao što je slučaj i sa ostalim mjestima stradanja, i to ne samo u Bosni i Hercegovini. Toga smo bolno svjesni dok stojimo među zemljanim humcima nastalim iskapanjem, i malim jezerom u kojem su napadali snijeg i kiša pronašli svoje prirodno ispunjenje. Edin nam govori o činjenicama, brojevima, odgovara na naša pitanja. Nevjerojatno je koliko je čovjek kao takav sklon romantičnim predstavama, poput one naše da je o postojanju grobnice dojavio netko tko više nije mogao trpjeti duševne boli i košmarne snove. Takvo što rijetko se događa, svjedoči o tome i broj Prijedorčana koji se još uvijek vode kao nestali. Priča je da je grobnica otkrivena razmjenom informacija, možda dijelom i političkom trgovinom između Federacije i RS-a. Ovo su mjesto pohodili brojni političari obećavajući pravdu za žrtve. Do danas se ništa bitno nije promijenilo.
Nije nam prvi put u Trnopolju, stoga nam je već poznato da se u dvorištu, s prednje strane logora, nalazi spomeniku palim borcima RS-a iz Trnopolja. Teško se oteti dojmu da takva inicijativa predstavlja „maskiranje“ prostora, ili krađu sjećanja na proživljenu patnju, iako je on sam već pomalo pohaban, vrijeme čini svoje te je u nedostatku brige sa spomenika spala i ploča. Ovdje smo imali prilike razgovarati s Fikretom Alićem, čovjekom koji je 1992., snimljen ovdje iza logorske žice, sablasno neuhranjen i izmučen, postao simbolom stradanja u prijedorskim logorima. Zahvaljujući i ovoj fotografiji, svijet je upoznat s postojanjem logora što je uvjetovalo njihovo zatvaranje. Fikret se, nakon teškog ratnog razdoblja i dugog zdravstvenog oporavljanja, 2006. vratio u Kozarac u opštini Prijedor. Ovaj skroman čovjek, koji sve što je pretrpio nosi stoički i pomirljivo, okrenut je prema budućnosti. S nama se susreo kako bi odaslao poruku mira, kaže. Tako on priča svoju priču, s namjerom da se više nikom i nikad ne ponovi. Svi smo bili duboko potreseni ovim susretom.
Iz Trnopolja smo se zaputili ka Sanskom Mostu, pa potom ka Hrastovoj glavici. Ovdje su 1998. ekshumirani posmrtni ostaci 124 osobe, prethodno zatočene u logorima Keraterm i Omarska, te još dvije osobe za koje jeforenzika utvrdila da su u jamu bačene još u Drugom svjetskom ratu. Ova prirodna jama, smještena je u šumi, na kraju šumskog puta. Okolni je krajolik idiličan, prekriven snijegom, neometan prolaznicima. Ulaz u jamu sada je zagrađen. Kako je ovaj lokalitet na području Federacije, spomen obilježje ovdje je postavljeno na dvadesetu obljetnicu zločina:
Nad ovom jamom su 6. augusta 1992 godine
Pripadnici srpske vojske i policije ubili 124
Zatočenika iz prijedorskih logora smrti
Keraterm i Omarska.
Ubijali su ih po trojicu svezane žicom i bacili
U ponor dubok preko 20 metara.
Skeletni ostaci su pronađeni 1998 godine
Kada su izvađene i kosti dvojice Sanjana
Ubijenih u Drugom svjetskom ratu.
Spomen obilježje podižemo na 20. godišnjicu
Zločina u nadi da nikada više u ovu jamu
Neće bacati nevine ljude.
Udruženje Prijedorčanki „Izvor“
Udruženje logoraša Sanski Most
Edin nas je upitao je li postavljena ploča previše generalizirajuća, i predstavlja li kao takva prijetnju Srbima povratnicima u okolna sela. Zahvaljujući istraživanju koje smo provodili u posljednje tri godine, a koje se odnosi na spomenike nastale na području BiH nakon ratova 1991-1995., svjedočili smo brojnim spomeničkim inskripcijama. Vrlo često, iz boli, tuge i bijesa na spomenicima se nađu dušmani, četnici, ustaše, zločinci, riječi zauvijek i nikad, ni oprostit, ni halalit, ni zaboravit, vječna pouka. Ovo nije takvo obilježje, ne mrzi nikoga, već opominje i sjeća se. Na spomen ploči su navedena imena poginulih i koliko su godina imali kad su ubijeni. Nakon ovih naših ratova nedostaju nam generacije i generacije ljudi.
U povratku smo posjetili Memorijalni kompleks Šušnjar u Sanskom Mostu. On možda najbolje pokazuje kako se spomenici mijenjaju u skladu s duhom vremena. Podignut za žrtve fašističkog terora i borcima NOR-a, tijekom posljednjeg rata je devastiran, i na njemu su napravljene intervencije koje su imale izmijeniti ideološku potku njegovog postavljanja, ali i etno-nacionalnu strukturu žrtava i boraca kojima je podignut. Prije nekoliko godina je proglašen nacionalnim spomenikom BiH. Mislimo da ga ne bi trebalo obnavljati. On je spomenik navodno slavnoj prošlosti, ali i spomenik njenoj krvavoj ideološkoj dekonstrukciji. Zato ga ovakvog treba sačuvati i dovoditi djecu da ga gledaju i nauče se stidu. Možda će stid biti početak sumnje u veličanstvenost njihovih predaka koji su se u borbi za njihovu bolju budućnost malo zanijeli, i ostavili im ovakvo naslijeđe, kojeg je Šušnjar najbolji primjer.
Sve nas je ovo ostavilo u značajnoj mjeri zabrinutima i obeshrabrenima. Uz sve drugo, osim prošlosti dijelimo i kulturu sjećanja koja svojim epskim, herojskim narativima u obrazovanju i javnom prostoru ne dopušta propitivanje osnovne matrice. Naša (ne)davna ratna prošlost nam jasno kazuje koliko je takva postavka pogrešna. U njoj leži ogromna opasnost koja prijeti stalnim povratom nasilja, i rađa osjećaj da nam sve to visi nad glavom, da nam se ponovno može dogoditi.
U memorijalizaciji i kulturi sjećanja multiperspektivnost je nužna za otklon od crno-bijelog poimanja svijeta kao borbe dobra i zla jer istina je negdje između, u području sivog. Za nas je važno kako se mi kao živi ljudi ponašamo prema mrtvima. No, uz sve poštovanje koje zaslužuju, postoje i živi ljudi koji zaslužuju to isto. Tek će poštovanje ljudskog života i života uopće stvoriti prostor za zapitanost, za dijalog, da to ne bude još jedan krug koji se ponavlja, i na tome treba ustrajati. Zato valja posjećivati obilježena mjesta stradanja, pogotovo ako vas percipiraju kao pripadnike „neprijateljske grupe“. Prisustvo omogućava transformaciju ideološke matrice i otvara mjesto za poštovanje prema mrtvima i čovječnost prema živima. A pogotovo je važno posjećivati neobilježena mjesta stradanja, svojim dolaskom ih obilježavamo, sjećamo se i vraćamo dostojanstvo mrtvima. Tu smo da se ne zaboravi i da se nikome, nigdje i nikad više ne ponovi.
Davorka Turk
Galeriju fotografija možete pogledati ovdje
[1] Rozarij, brojanica
[2] Hangar je preuređen prema idejnom projektu Miljenka Romića
U tijelima
U lubanjama
U granicama
U blatu Jasenovca
U grobnim poljima Gradine
U limu Keraterma
U Tomašici
U Hrastovoj glavici
U zidovima Vukovara
U crvenom križu na bolnici
U tijelima nesretnih
U sjećanjima sretnih
U dušama majki
U budućnosti djece
U nama
Plaćene životima
Od igračaka što život kupe
Vrlo skupe
Naše rupe
Dalmir Mišković
Koliko smo ubijeni, koliko smo živi?
Pitaju me da li sam prvi put u Vukovaru!? Odgovaram da jesam, a osjećam da sam tamo već bio. Izložba fotografija “Vukovar”, postavljena u sarajevskom Teatar klubu, te zime 1992., vodila me je preko granatama izrovanih ulica i uništenih pločnika kroz aleje srušenih i spaljenih kuća. Miješao sam se tada u mislima sa kolonom izbjeglica, drhtao od straha i strepio za sudbinu. I u bolnici sam tada bio. Te ratne bolnice, zašto su tako slične!? Gužva, metež i jauci na ulazima, a tama i zlokobna tišina uz pokoji jecaj u zavučenim odjelima gdje ljudi leže obmotani zavojima poput egipatskih mumija. I ti mirisi, taj kloroform, karakteristično jakog mirisa i slatkastog okusa, vraća sjećanje u djetinjstvo. Prvu posjetu ljekaru, prvu vakcinu. U ratnoj bolnici dobija taj miris i dva pratioca koji se s njim nadmeću po intenzitetu. Miris krvi i fekalija. Tako to miriše. Dodaj miris baruta i dobićeš miris rata.
Sjećajući se tadašnjih impresija o Vukovaru, i kroz medijske priloge i kroz pomenutu izložbu, znam da se sa osvajačima grada, pobjednicima, tada nisam mogao poistovijetiti. Činilo mi se kao da nisu sa ove planete. Samo sa poraženima, u njihovoj agoniji. Sada, kad sam tu i nakon što sam spoznao osjećaj hodanja sa puškom kroz tuđa dvorišta, lakše mi je zamisliti se ulozi vojnika sa obe strane. U ratu nisam bio ni civil ni izbjeglica, niti zarobljenik. Sada opet mogu samo zamišljati da sam kojim slučajem to bio, a vojnik jesam. Psihopatske ubice i sadistički mučitelji i dalje su za mene sa druge planete. Lakše mi je tako, nego da mislim o njima kao ljudima.
Žao mi je što ovo mjesto ne pruža tu šansu, da se čuje i glas onih koji su i učestvovali sa druge strane u njegovoj golgoti. Nema tu potrebe da se govori o bilo kakvoj opravdanosti, negiranju krivice i drugim glupostima. Potrebno je da ovakva mjesta pruže priliku i nekom da kaže da mu je žao i da bi volio da je bilo drugačije. Da je pokušao da izbjegne, ali nije uspio. Ili da je drugačije zamišljao dok nije doživio. Do kada će se prilike propuštati?
Čudim se sebi dok obilazimo memorijal sa izloženim vojnim eksponatima. Ne mogu da pobijedim nagon da pričam o tome. Delirijum sličan onome koji proživljava teški ovisnik pri pogledu na špricu.
Šta je to rat uradio meni? Kako da ga iscjedim iz sebe? Slušam detalje o uličnim borbama, proboju iz obruča, ubistvima i zarobljeničkom životu u logorima. Ko je bio ispred, a ko iza ovih pušaka, topova i tenkova?
Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, parcele sa nadgrobnim spomenicima odvajaju vojnike od civila. Boje mermera su različite. U poljima, iza spomenika “Zračni križ”, postavljeno je 938 križeva za svaku žrtvu iz masovne grobnice koja je tu iskopana. Po jedan monolitni komad kamena za svaki život dočarava razmjere tragedije. Koliko li je gubitak svakog od tih života promijenio i druge živote ljudi oko sebe? Koliko je njih ostavljenih na životu ipak umrlo na neki način, bar nekim dijelom sebe? Sa kojim brojem pomnožiti tih 938?
Ovčaru sam upamtio po pričama o likvidacijama zarobljenih vojnika, ranjenika i osoblja iz vukovarske bolnice. Sada je tu, u sklopu nekadašnjeg hangara za stoku, muzej. Gazeći po stotinama mesinganih puščanih čahura utisnutih u pod ovog memorijala, jeza se penje uz kičmeni stub. Osjećaj se pojačava dok na zidovima, svjetlo koje se pojačava i slabi, ukazuje naizmjenično fotografije lica ubijenih i njihova imena, sa datumom rođenja. U sredini prostorije je svjetlosna instalacija koja u vidu spirale uzdiže ispisana imena ubijenih ka prikazu zvjezdanog neba. Kako je u ratu samo bliska ta ideja uznesenja na Božji nebeski pijedestal. I nevine žrtve se “gore” čekaju, ali i oni čije puške su blagosiljane i kojima je hrabrost ulijevana obećanjem da će se u slučaju pogibije obresti u rajskim vrtovima.
Između zidova i poda je jarak premošten debelim staklom. Prostor jarka je ispunjen slamom, koja dočarava tadašnje uslove u hangaru, a između njih su poredani predmeti i dokumenti koji su pripadali ubijenima. I komadi bodljikave žice. Ne znam ni jedan predmet koji tako trenutno asocira na zarobljeništvo i egzekucije. Ta žica.
Na par stotina metara od hangara nalazi se lokalitet na kojem su vršene egzekucije i ukop ubijenih. Sada se tu nalazi spomenik podignut u znak sjećanja na 200 ubijenih ranjenih hrvatskih vojnika, dovedenih iz vukovarske bolnice. Uz to spomen obilježje nalazi se i parcela sa manjim spomen pločama, koje su postavila udruženja koja nisu bila zadovoljna idejnom interpretacijom autora prvotnog spomenika. Na oba mjesta se polaže cvijeće i pale se svijeće.
Jasenovac sam posjetio još kao đak osnovne škole, prilikom jedne od organizovanih ekskurzija.
Otprilike je sve isto kao i prije trideset i kusur godina, osim postavke muzeja. Vidio sam da su maknute fotografije sa teškim prizorima ubistava i mučenja. One su i danas u meni prilično žive. Ustupile su mjesto ličnim pričama preživjelih logoraša. Jasenovački koncentracioni logor i razmjere stradanja u njemu bile su tabu tema na prostorima tadašnje socijalističke Jugoslavije, sve do sredine šezdesetih godina prošlog vijeka, to jest dvadesetak godina po završetku Drugog svjetskog rata. Pretpostavljam da su predstavnici tadašnjih vlasti gradeći novo društvo na temeljima bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti htjeli širokim narodnim masama barem odgoditi spoznaju da se i unutar naših okvira nalazila fabrika smrti, mjesto Holokausta i genocida. Primjer jasenovačkog koncentracionog logora pod upravom marionetske Nezavisne Države Hrvatske predstavljao je dimenziju zločina sa kojom se tada možda nisu ni znali nositi.
Sa druge strane Save nalazi se memorijal Donja Gradina, mjesto gdje su skelom prebacivali logoraše da bi bili ubijeni i pokopani u masovnim grobnicama. Stazama koje vode kroz polja i šumarke prolazili smo pokraj ulegnutih zemljanih površina pravilnog oblika, što govori da su djelo ljudskih ruku. Ima ih preko stotinu otkrivenih, a pretpostavlja se da takvih jama ima još trideset do pedeset.
Jame nisu iskopavane zbog tadašnjih primitivnih metoda identifikacije.
Spomen područje Jasenovac i Donja Gradina su bile jedna memorijalna cjelina u bivšoj Jugoslaviji. Danas ih dijeli državna granica i zasebno funkcionišu. Zajedničko im je da više nema masovnih đačkih posjeta. Pretežno su to posjete organizovanih grupa i pojedinaca. Po potrebi Jasenovac “potegnu” političari, a svaka strana obilježava godišnjicu na svoj način. Oko broja nastradalih nikad se neće složiti, ali nema poricanja o strahotama koje su se tu događale i načinu na koji su životi oduzimani. Nije bilo gasnih komora, ubijalo se na način u kojem su žrtva i dželat bili prisni. Metkom, batom, nožem, vješanjem. Da ti se zgadi ljudski rod.
O prijedorskim logorima, ubistvima preko tri hiljade osoba bošnjačke nacionalnosti i masovnim grobnicama sam već dosta znao. I bio na nekim stratištima tokom ovogodišnjih komemoracija. Grč u stomaku se ponavlja, gdje su granice ljudskog zla? Ovoga puta sam imao priliku slušati svjedočanstvo preživjelog logoraša Fikreta Alića, simbola logoraša iz proteklog rata. Ali očekivanja da iz njega progovori simbol nisam doživio, već čuo ljudsku priču i poziv da se naše društvo prema zločinima i akterima, žrtvama i počiniocima, konačno počne odnositi na pošten način. Njegova patnja mu nije usadila mržnju u srce. Želio sam da ga zagrlim i da plačemo zajedno, ali uspio sam ga samo zamoliti da se fotografišemo.
Šta reći o Prijedoru gdje se odnos prema zločinima ne može artikulisati unutar bošnjačke i srpske zajednice, dijaloga gotovo da nema. Obilježavanja godišnjica su jednostrana, uz izuzetak nekih aktivističkih grupa i pojedinaca.
U gradskom parku postoji memorijal sa oko 850 upisanih imena pripadnika VRS[1]. Šta je to sa ovim gradom i tolikim mrtvima? Gdje je geneza zla, kako ga prekinuti? Treba li govoriti, razmjenjivati se, solidarisati se? Kako drugačije?
U okolini Sanskog Mosta, smještena u brdima je jama Hrastova glavica. Prolazeći šumskim putem izbija se na plato na kojem je smješteno spomen obilježje stradalim Prijedorčanima, koji su na to mjesto dovedeni iz prijedorskih logora. Tu su strijeljani i bačeni u jamu. Gledam godišta, svi uredno izabrani između 18 i 60 godina. Ko li je sastavljao spiskove, je li spavao godinama poslije?
U Sanski Most sam dolazio možda godinu dana po okončanju posljednjeg rata. Bio je to tada grad duhova. Srbi su bili protjerani 1995., a Bošnjaci i Hrvati nisu još bili otpočeli masovniji povratak u mjesto odakle su i sami 1992. bili protjerani. Saznao sam tada da je to grad logora. Takođe i masovnih grobnica. Bošnjačkih i hrvatskih sa početka rata, a srpskih pred njegov završetak.
Obišli smo spomenike. Memorijalni kompleks Šušnjar je napravljen za vrijeme bivše Jugoslavije. Zadržao je izgled iz posljednjeg rata tokom kojeg su bošnjačka imena uklanjana sa spomen ploča. Pridodat je pravoslavni krst, a centralni spomenik je u velikoj mjeri devastiran.
U centru grada oko kružnog toka smješten je Spomen kompleks sa nekoliko instalacija koje su sadržajno vezane za protekli rat. Zapažam figuru logoraša sa pognutom glavom i rukama na leđima. U potpunosti dočarava poniženje i nemoć onoga kome je sloboda uzeta. Gledam Spomenik oslobodiocima, uklesanu figuru vojnika u punoj ratnoj spremi i jedino što mi na pamet pada je da ga je idejni tvorac osmislio iz zajebancije.
Težak bi ovaj studijski put. Nakupi se čovjek ovih nesretnih ljudskih sudbina i ne zna šta bi s tim osim da bude zabrinut i preplašen. Nastavili smo da se svađamo spomenicima. Kao da se naša društva ne brinu da se zlo može vratiti. Bitno nam je da znamo uperiti prstom u krivce za naše jame i označiti spomenikom mjesta do kojih smo dogurali naše teritorije. Pred nama je da vidimo dokle će nas to dovesti.
Amer Delić
[1] Vojska Republike Srpske
Verujem da jezik nije dat čoveku da traži cipele ili sol. Jezikom se pokazuje duša. Zato se bojim kada mi dođe da ćutim, jer znam da to moja duša ćuti. Mesta koja smo obišli su me naterala da ćutim, samim svojim postojanjem. Bilo mi je žao čoveka.
Memorijalno groblje žrtava iz domovinskog rata. Porazila me je taština, taština i svuda je taština. Čak i na groblju gde su oni za koje danas kažu da su „uzvišenih“ pobuda spremni bili da pođu u smrt. I odlazili su. Da su znali, da li bi život tako dali? Znamo danas, pa da li bismo?
Baš čovek ume lukavo sebe zavaravati. Toga se bojim. Čoveka je održala veština prilagođavanja. Ono što je prednost, uvek je i nedostatak. Gledam logore,stratišta i mislim kako se čovek može naviknuti na svašta, navikli su se i oni koji su čuvali i oni koji su bili čuvani. Dok zamišljam deluje nepodnošljivo, u stvarnosti je bilo. Neverovatna količina podnošenja. Podnosim i današnjicu, čak i kad se bunim, makar svesno ne doprinosim.
Teši me da razumevanje ljudi počiva na ličnom, koje ne mora biti istorijsko, nacionalno, već najdubljem ličnom, sličnom ili istom iskustvu, koje u nekoj dalekoj misaonoj tački presecanja sjedinjuje u neku vrstu uzajmnosti. To mislim dok stojim u Vukovaru, Jasenovcu i Prijedoru. Situacije su, dakle, različite, ali ipak podsećaju me jedna na drugu. Mislim, očaj ih povezuje. Razmišljam sa nadom, da li to shvatamo i može li to biti garancija nekog budućeg mira? Ima li garancije? Pa da je potpišem, da znam da treba i drugima.
Godina je prošlo iznad glava, a još se uvek ne zna ko je pobedio, a pita se. Čujem pitanje… Oni ili mi? Vidim da stvar i nije u odgovorima, brinem da li su nam pitanja dobro postavljena. Možda bi trebalo da se pitamo ko su to oni, a ko mi? Šta nas to razlikuje? Pitam se. A mislim treba glasnije.
Priče koje se pričaju i čuvaju u dominantnom diskursu su priče napadača i odbrane, istorije i svakidašnjice, žrtve i počinica. One me podsećaju na dva crteža istog oblika pa kada ih preklopiš, dobiješ približno tačnu sliku tih predela i vremena. A malo ko će ti reći javno kako se od te dve slike sagladava cela slika, suština. Potrebno je.
Dijana Budisavljević, kao primer, neka samo jedan čovek bude čovek, vraća veru u ljude. Što mi je nasušna potreba.
Ipak, teške su te bliske samo vremenom udaljene slike. Jeziva je ta nevidljivost sa kojom možemo živeti jedni pored drugih. Gledam spomenike po Prijedoru i Sanskom Mostu, pitam se da li je rat gotov ili se samo preselio na neko drugo mesto? Lako je voleti svoje, to radi i životinja u svojoj jazbini. A čovečanstvo voli da se diči kako je savladalo prirodu i tehnologiju, izašlo u svemir, još malo pa će čovek naučiti da savlada i sebe. Voli ceo svet, još jače, time ga praviš boljim. Svet počiva na ljudskoj solidarnosti i savesti pojedinca. I ja sam taj pojedinac.
Sve epohe su obojene činjenjem i trpljenjem zla, ali i raznobojnom paletom bogate dobrote, koja je nerazmetljiva. Sitnih ljudskosti koji čoveku život među ljudima čini podnošljivim, nekad i lepim, u gradovima koji danas svašta ćute. Ako ja govorim i pitam, govoriće i drugi. A znam da mi taj teret nije lak, ali znam da treba da ga ponesem. Zato to i radim.
Nataša Okilj