Seminar, koji se tradicionalno održava u Međunarodnom centru za mlade Krzyzowa/Kreisau u Donjoj Šleskoj u Poljskoj (u organizaciji Kreisau Fondacije, Njemačke savezne fondacije za proučavanje komunističkih diktatura (Bundesstiftung Aufarbeitung), Poljskog Instituta za nacionalno sjećanje iz Wroclawa, Njemačke komisije za ratna groblja (Volksbund) i Evangelističke akademije iz Berlina) ove je godine bio posvećen temi otpora i kolaboracije u nacionalnom sjećanju. Tijekom tri radna dana, kroz panel diskusije i prezentacije različitih memorijalizacijskih pristupa ovim pitanjima, bavili smo se različitim konceptima otpora i kolaboracije, ulogom koju otpor i kolaboracija imaju u različitim nacionalnim narativima, te kontroverzama odnosno poteškoćama na koje nailazimo u pokušaju da definiramo ove pojmove u jednoznačnim kategorijama.
U seminaru su sudjelovali istraživači/ce i praktičari/ke na polju rada na sjećanju, muzealci/ke, historičari/ke, aktivisti/ce i novinari/ke iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Francuske, Hrvatske, Italije, Kanade, Litve, Mađarske, Njemačke, Poljske, Rusije, Slovačke i Ukrajine. Imali smo priliku čuti različite perspektive i pristupe ovim pitanjima, a mi iz CNA održali smo radionicu o suočavanju sa pitanjima krivice i odgovornosti u postratnom društvu.
Tradicionalno se pojmovi otpora i kolaboracije vezuju, odnosno vezivali su se uz Drugi svjetski rat. Tada je uspostavljena određena moralna vertikala otpora nacizmu. U tom smislu, kad govorimo o pokretu/ima otpora, najčešće imamo posla sa herojskom slikom otpora i podrazumijevamo one koji su bili na moralno ispravnoj strani (u smislu da su se borili i protiv antisemitizma, poput jugoslavenskog, francuskog, ili talijanskog pokreta otpora i drugih). Oni pak koji su s neprijateljem/okupatorom surađivali, u ovakvom se poretku stvari smatraju izdajnicima, a takva im je nakon Drugog svjetskog rata bila i sudbina. Zbog toga najčešće i izostaju iz nacionalnih narativa, kao poratne žrtve o kojima nije popularno govoriti.
Ove se uloge, nakon pada berlinskog zida i urušavanja istočnoevropskih komunističkih sistema, u određenim nacionalnim narativima i kontekstima radikalno mijenjaju. Koga je povijest zapamtila kao onoga tko se (neprijatelju) suprotstavljao, a tko je s njim surađivao, ovisiti će o vremenu u kojemu govorimo, o razdoblju o kojem govorimo, te u skladu s tim, ovisno o tome tko je označen kao neprijatelj i na koji način se to reflektira na dati nacionalni narativ. Naime, promjena političkog sistema nakon 1989., odnosno tijekom 1990-ih, predstavljala je moćan psihološki prekid s prethodnom političkom tradicijom, i označila vrijeme u kojemu se „slobodni ljudi, u slobodnoj zemlji“ mogu uključiti u kritičku diskusiju o ovim pitanjima.
Uslijed promjene političke paradigme, nakon 1990-ih, postaje moguće govoriti o tome da kolaboracija može označavati i minimalni stupanj suradnje (poput plaćanja poreza, ili slanja djece u školu). Postaje moguć i govor o drugačijim vrstama otpora (nekomunistički otpor, desničarski otpor sa antisemitskim elementima i sl.), propituju se okolnosti u kojima otpor nastaje, koliko su evropski pokreti otpora doista bili uspješni i rašireni, te kako su u odnosu na to tretirani u konkretnom nacionalnom narativu. Trenutna upotreba ovih pojmova uvelike će ovisiti i o tome tko govori, što je najvidljivije u bivšim komunističkim zemljama, odnosno zemljama bivšeg Istočnog bloka, gdje se pitanje otpora i kolaboracije sada primjenjuje i u odnosu na period sovjetske okupacije.
Tako se uspostavlja natjecanje između historijskog sjećanja i činjenica, te različite zajednice sjećanja, od kojih svaka naglašava ili pamti druge elemente. Neke od ovih različitih pristupa sjećanju ili elementima sjećanja u muzejima, na izložbama i memorijalnim mjestima imali smo prilike čuti na konkretnim primjerima Italije, Hrvatske, Mađarske, Albanije, Kanade, Francuske i Rusije.
U sklopu seminara posjetili smo i njemačko ratno groblje Nadolice Wielkie (Groß Nädlitz), memorijal za oko 18 tisuća njemačkih vojnika poginulih u Drugom svjetskom ratu[1]. Njemačka ratna groblja su memorijali uspostavljeni za mir, te kao mjesta susreta i pomirenja, kaže se na izložbi postavljenoj u središnjoj zgradi groblja, gdje se čuvaju i knjige s imenima pokopanih i datumom identifikacije. U sklopu groblja nalazi se i Park mira, sa preko 600 stabala koja nose simboličku poruku – drvo može doživjeti veliku starost, ali samo ako se za njega skrbimo i štitimo ga, tek tada može rasti i cvasti u miru. Svatko tko je živio s posljedicama rata, lako može razumjeti tu paralelu, piše na izložbenom panou u centralnoj zgradi, park mira podjseća da je mir potrebno očuvati pod svaku cijenu.
[1] Broj poginulih njemačkih vojnika tijekom Drugog svjetskog rata u Poljskoj se procjenjuje na 468 tisuća, od kojih je 300 tisuća i službeno registrirano. Tome treba dodati i još neutvrđeni broj njemačkih civilnih žrtava.