Ja znam kako je bilo meni, ali me živo zanima i kako je bilo onima protiv kojih sam se borio u tom ratu. Ako sjedimo samo u svom toru i ataru onda mi samo znamo onu istinu koju želimo čuti.
Ratni veterani iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske posjetili su bivše Vozućko ratište na području općine Zavidovići odavši počast stradalim civilima i vojnicima, uz želju da čujemo, kako je to kazao Enes Bajrić, jedan od učesnika, kako je bilo i drugima na ratištu na kojem je stradalo više od hiljadu vojnika i više stotina civila na sve tri strane koje su bile u sukobu (Armija BiH, VRS i HVO).
Ideja o zajedničkoj posjeti veterana Armije BiH, VRS-a, HVO, VJ, HV i JNA plod je višegodišnje saradnje sa udruženjima veterana iz Zavidovića i Doboja. Naši domaćini i suorganizatori ove posjete bili su veterani Armije BiH Asim Parlić, Amir Mujkić i Enes Bajrić, te Zoran Blagojević, veteran VRS-a i predsjednik Zavičajnog udruženja Zavidovićana u Doboju i Nenad Bukvić iz dobojske Boračke organizacije Republike Srpske. Ratni veterani, u organizaciji Centra za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd, već su posjećivali Zavidoviće, ali i Doboj – mjesto gdje smo se okupili i odakle smo krenuli u posjetu Vozućkom ratištu.
Zašto onda još jedna posjeta ratnih veterana Vozućkom ratištu ako smo već bili, vidjeli, čuli? Željeli smo ovaj put otići jedan korak dalje: željeli smo da Vozućko ratište, jedno od najkrvavijih u proteklom ratu u BiH, zajednički posjetimo sa veteranima iz Zavidovića i Doboja, sa bivšim pripadnicima koji su bili direktni učesnici sukoba na ovom području, zajedno sa onima koji su bili na frontovima gdje su rovovi jedni od drugih bili udaljeni tek nekoliko metara. Takav korak naprijed, zahvaljujući našim domaćinima u Zavidovićima i Doboju te ratnim veteranima s kojima već sarađujemo nekoliko godina, napravili smo 6. jula 2017.
Okupili smo se u Doboju 5. jula 2017. Ovo nekadašnje željezničko čvorište bivše Jugoslavije nismo slučajno odabrali – nakon jeseni 1995. najveći broj Vozućana protjeran je sa područja Zavidovića pri čemu ih se najviše nastanilo u Doboju. Vozućani u Doboju ne zaboravljaju svoj zavičaj – organizovani su u zavičajna udruženja, posjećuju Vozuću, obnovili su spomenike, crkve te komemoriraju događaje iz 1995. koje nazivaju egzodusom.
Brda smrti
Naše prvo odredište 6. jula bila je Kota 715. Kota 715 na brdu Podsijelovo na obroncima planine Ozren na području općine Zavidovići mogla bi se nazvati i “Brdom smrti”. Udaljena 20-ak kilometara od Zavidovića Kota 715 imala je izrazit vojno-strateški značaj, a plato Kote 715 bio je poprište sukoba Armije RBiH i VRS-a tokom 1994. i 1995. godine. Na prostoru od jedva nekoliko stotina metara kvadratnih u periodu od nekoliko mjeseci stradalo je više od 300 vojnika s obje strane, a o intenzitetu sukoba na izrazito malom prostoru, pored broja stradalih, govori i opaska kako bi se ovu kotu trebala nazivati Kotom 714 jer je najmanje jedan metar zemlje “uzoran” ratnim dejstvima.
O borbama na Koti 715 govorili su nam veterani Armije BiH i VRS čiji su rovovi na ovom području bili udaljeni tek 15-ak metara. Danas na Koti 715 postoji spomenik bez nacionalnih ili religijskih obilježja na kojem je ispisana sljedeća poruka: Onima koji svojom krvlju natopiše ovu kotu. Narod i borci Zavidovića. Iako ne znamo je li to bila i namjera onih koji su spomenik postavljali, zbog ove poruke, na ovom mjestu, danas je moguće komemorirati stradale bez obzira s koje strane dolazili.
Postoji ideja i da livada – čiji je, kako kažu bivši borci, svaki pedalj natopljen krvlju, bude vraćena u stanje neposredno nakon ratnih dejstava kako bi svjedočila o strahotama rata. Amir Mujkić, ratni vojni invalid i veteran Armije BiH, govorio je i o mogućnosti izgradnje ovakvog spomenika: Nadam se da će neka generacija smoći snage da izgradi takav spomenik, spomenik koji će opominjati kakvu bol rat donosi. Volio bih da taj spomenik podigne naša generacija, generacija ljudi koji su se ovdje borili kako bismo pokazali putokaz onima koji dolaze iza nas.
Sa Kote 715 poslat je i poziv pojedincima i institucijama da se učini više na pronalasku nestalih – a i danas se traga za više od 100 vojnika i civila nestalih na ovom ratištu – te da se procesuiraju odgovorni za ratne zločine. Na toj koti su izginuli najhrabriji, ali i danas veterani koji su došli odati počat stradalim sigurno su hrabri. Sa te kote mi smo uputili apel pojedincima i institucijama s ciljem pronalaska nestalih vojnika i civila. Oni zaslužuju ljudski kraj, dostojanstvenu sahranu i to je možda i najznačajniji apel današnje posjete, kazao je nakon posjete Koti 715 Ninko Đurić, bivši pripadnik VRS-a.
Nakon Kote 715 posjetili smo mjesto Stog gdje je u dvorištu obnovljene Crkve Svetog Georgija podignut spomenik u znak sjećanja na 21 žrtvu čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici na istom lokalitetu. Također, na istoj lokaciji nalazi se i spomen-ploča pripadnicima VRS-a koji su poginuli i nestali na ovom području u septembru 1995. Polaganjem cvijeća i molitvenom šutnjom odali smo počast stradalim te osudili počinjenje zločine, a na ovom mjestu pridružili su nam se i čelni ljudi vjerskih zajednica iz Zavidovića: Izet ef. Čamdžić, glavni imam Medžlisa Zavidovići, paroh Zoran Živković i župnik Miro Bešlić. Prisustvo vjerskih poglavara iz sredine koju posjećujemo je novina koja nam se čini jako važnom – vjerske zajednice imaju značajan utjecaj te su jedan od glavnih stubova na kojima počivaju (nacionalni) narativi o proteklom ratu.
Ljudi – nenadoknadivi gubitak
Zavidovićko ratište bilo je aktivno faktički od početka do kraja ratnih sukoba u BiH, odnosno od sredine 1992. do jeseni 1995. U sklopu posjete Zavidovićima odali smo počast i položili cvijeće i na Centralni gradski spomenik u Zavidovićima koji je podignut u sjećanje na 977 boraca Armije RBiH i 138 civilnih žrtava rata poginulih na teritoriji općine Zavidovići. Spomenik u obliku slomljenog krila ptice simbolizira velike ljudske gubitke koji su nenadoknadivi. Spomen-ploča u dvorištu crkve Svetog Josipa u Zavidovićima podignuta je u znak sjećanja na stradale branitelje HVO koji su poginuli na ovom području te smo i na ovom mjestu položili cvijeće i odali počast stradalim.
Na lokaciji “13. kilometar”, uz rijeku Gostović kod Zavidovića, tokom 1995. uspostavljen je zatočenički objekt za civile i vojnike srpske nacionalnosti. Upravu nad objektom imala je jedinica El-Mudžahid, sastavljena od stranih boraca. Zatočenici su bili podvrgnuti zlostavljanjima, premlaćivanjima i ubistvima. Polaganjem cvijeća na ovom mjestu poslali smo poziv da se mjesto stradanja obilježi.
Lokalne vlasti iz Zavidovića i Doboja, predvođene načelnikom Hašimom Mujanovićem i predsjedavajućim Općinskog vijaća Zavidovići Redžom Seferovićem te gradonačelnikom Doboja Obrenom Petrovićem pridružile su nam se na radnom ručku u mjestu Kamenica te su poželjeli dobrodošlicu učesnicima i izrazili podršku ovakvim akcijama.
Ko će, ako nećemo mi?
Za dovesti bivše neprijatelje na mjesta vlastitog stradanja ili zajedno s njima otići na mjesta njihovog stradanja treba hrabrosti. Zato za ovakvo pomijeranje ljestvice – zajedničku posjetu ratnih veterana koji su se direktno borili jedni protiv drugih – dugujemo posebnu zahvalnost našim domaćinima, veteranima Armije BiH i VRS-a. Već smo prije nekoliko mjeseci svjedočili da su vjerski poglavari u BiH obišli mjesta stradanja na Kazanima, u Križančevu selu i na Korićanskim stijenama. No, gest vjerskih čelnika iz Zavidovića čini se još većim: otišli su da se poklone ubijenima na svim stranama u zajednici u kojoj žive i djeluju, mjestu u kojem ih ljudi prepoznaju i često doživljavaju kao važne autoritete. Podrška lokalnih zvaničnika svakako je značajna jer na kraju često su upravo oni ti koji odlučuju šta se i kako može komemorirati na njihovom području.
Ovakva posjeta bivšem Vozućkom ratištu pokazala nam je i koliko sitnih koraka je potrebno za nešto slično. Humanizacija neprijatelja i potreba da se čuje i njegova istina dugotrajan je proces. Prethodne posjete Zavidovićima i Doboju, druženje i saradnja sa ratnim veteranima sa ovog područja, povezivanje bivših neprijatelja samo su neki od tih koraka.
Činjenica je da mi na svim stranama imamo poginule, nestale, ranjenje, demobilisane i nezaposlene borce… Prema tome, ako mi nećemo da pokrenemo ovakvu inicijativu, ko će drugi?, kazao je Enes Bajrić, veteran Armije BiH. Ovo je primjer da su bivši borci spremni ne samo da se bore za bolji položaj u društvu već i za bolje društvo u kojem žive.
Fotografije sa posjete možete vidjeti ovdje.
Medijski izvještaji:
https://www.slobodnaevropa.org/a/28599825.html
http://lat.rtrs.rs/vijesti/vijest.php?id=260331
https://www.slobodnaevropa.org/a/28571999.html
https://www.slobodnaevropa.org/a/28600230.html
https://www.facebook.com/federalna/videos/1823182721030521/?pnref=story