Završena je deveta po redu akcija obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja. Ovog puta posjetili smo lokacije u Mostaru, Konjicu, Sarajevu i Istočnom Sarajevu.
Akciju smo počeli u Sarajevu, vrelog srpanjskog/julskog popodneva, čija nam je toplota otežala i inače težak dolazak do lokacije koju već odavno planiramo obilježiti. O jami Kazani se govorilo mnogo, pokretane su razne inicijative vezane za Kazane i možemo reći da događanja tamo većini ljudi nisu nepoznanica. Nama je veći problem bio doći do jame. Na svu sreću, na ovoj akciji nam se pridružio i Adnan Hasanbegović.
Popeti se do Kazana podno Trebevića nije bio lagan zadatak ni uz njegovu podršku, nakon pet, šest pogrešnih skretanja, par piklića (lokalizam za malo brdo) i mahala te skoro pa nemogućeg provlačenja kroz preuske ulice sarajevskih prigradskih naselja, napokon uspijevamo stići do Boguševca koji nam je polazna točka za Kazane. Uz potpuno zadimljenu lamelu parkiramo auto pred nekom kućom u Boguševcu, te od njenog stanara uz dopuštenje za parking dobivamo i standardnu bosansku dozu političkih komentara. Kaže nam “Kazani su prenapuhani, on je tu bio cijeli rat, sad se previše priča o tome, al nađeno je 27 tijela”.
Na Kazane su pripadnici 10. brdske brigade ARBiH dovodili prvenstveno sarajevske Srbe koje su tu ubijali ili bacali njihova tijela. Iako su postojale inicijative da se lokacija obilježi dostojnim memorijalom, ovo još uvijek predstavlja neobilježeno mjesto stradanja. Adnan je sa nama podijelio potrebu da se ova lokacija obilježi sa pozicije mirovnog aktivista i sa pozicije ratnog veterana bivšeg pripadnika 10. brdske brigade ARBiH što nosi i jednu posebnu snagu ovom obilježavanju. Pri silasku, uz grupu mladih Kanađana, turista, koji nemaju pojma gdje su, srećemo i nepoznatog čovjeka u majici koju je prije par godina printao Centar za nenasilnu akciju (CNA), na njoj piše “getting its history wrong is a part of being a nation”(pogrešno shvaćanje povijesti je dio bivanja nacijom). U mislima povezujem natpis na majici i čovjeka na početku staze za Kazane, koji je tu bio cijeli rat i kojemu su Kazani prenapuhani.
Iduća lokacija koju smo obilježili je tzv. Veliki park u samom centru Sarajeva. U svibnju/maju1992. tijekom borbi na Dobrinji zarobljena je skupina od najmanje osam vojnika JNA koji su potom sprovedeni u Dom policije te strijeljani u parku prekoputa. Pred Sudom BiH, u tijeku je proces za ovaj zločin.
Gledajući na Sarajevski aerodrom, usred međuentitetske granice na Dobrinji nalazi se Kazneno popravni dom Butmir poznatiji i kao Kula, koji je od 1992-1995. godine služio kao mjesto zatočenja osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Sarajeva te se procjenjuje da je kroz njega u tom periodu prošlo preko 10 000 ljudi. Trenutno objekt služio kao ženski zatvor te je pristup jako ograničen. Obilježavamo lokaciju sa stražnje strane, zaklanjajući se od nadzornih kamera koje paze na zatvorski krug te nastavljamo ka Vogošći, gdje nas čekaju sljedeća dva neobilježena mjesta stradanja.
Pansion “Kon Tiki” znan i kao “Pansion kod Sonje” i njemački bunker iz Drugog svjetskog rata koji se nalazi odmah iza pansiona služili su kao zatočenički kompleks za osobe bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Vogošće. U nekim davnim vremenima, omiljeno okupljalište i prenoćište na tom području, sada nije zaslužilo ni komadić isprekidane linije na cesti da se može skrenuti, nego putnik namjernik mora ući u prekršaj i pregaziti punu liniju da bi pristupio pansionu. Stotine zatočenika su prošle kroz ovaj kompleks a posebno je postao ozloglašen prema tretmanu koji su u njemu imale zatočenice. Silovanja, seksualna zlostavljanja, ubojstva i premlaćivanja su bili svakodnevnica zatočenica pansiona. Iako se i o ovim lokacijama manje više sve zna, one još uvijek stoje kao neobilježena mjesta stradanja. Postojala je čak i inicijativa da se objekti pretvore u muzej stradanja, bez dovoljne političke volje, još uvijek stoje iza pune linije.
U noći podijeljen grad
Mostar nas dočekuje svojom vrelinom, u Mostaru se to zove “ćelopek” i nama ide na ruku pošto u Mostaru nitko normalan ne izlazi na ćelopek. Podršku prilikom obilježavanja lokacija u Mostaru nam daje Stanislav Krezić, veteran HVO-a, bivši logoraš, danas mirovni aktivist.
Nogometni stadion pod Bijelim brijegom je u vrijeme sukoba između HVO-a i ARBiH poslužio kao sabirna točka za Bošnjake koji su se u to vrijeme zatekli u dijelu pod kontrolom HVO-a, a koji se danas naziva zapadni Mostar. Odmah preko puta stadiona smjestio se i Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru koji je tijekom 1993. i 1994. služio kao stožer Vojne policije HVO-a te su u njemu počinjeni zločini nad ratnim zarobljenicima bošnjačke nacionalnosti. Najmanje 12 osoba je tu ubijeno ili im se nakon zatočenja u tom objektu gubi svaki trag.
Na lijevoj obali Neretve, u zgradi stare 4. Osnovne škole, a sadašnjeg Općinskog suda u Mostaru, tijekom 1993. i 1994. jedinice ARBiH su organizirale zatočenički objekt za osobe hrvatske nacionalnosti. Zatočenici su bili podvrgnuti premlaćivanjima i zlostavljanjima i tjerani na prisilni rad. Sve tri lokacije su još uvijek neobilježena mjesta stradanja, te uz pet prijašnjih lokacija u Mostaru koje smo obilježili, pokazuju koliko je kultura sjećanja u Mostaru fragmentirana te koliko bi bilo važno da se u podijeljenom gradu napokon pristupi konstruktivnom ophođenju sa prošlosti.
Dostojan memorijal
Zadnja lokacija nas čeka u Konjicu, zgrada Sportske dvorane na Musali je tijekom 1992.-1995. služila kao mjesto zatočenja osoba srpske i hrvatske nacionalnosti sa područja Konjica. Zatočenici su bili podvrgnuti zlostavljanjima, ispitivanjima i nehumanim uvjetima. I ovaj objekt još uvijek čeka na dostojan memorijal onome što se tu događalo. Podršku prilikom obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u Konjicu nam je pružila Dragica Tomić iz Udruge poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja koja nam je prenijela nadu da će inicijativa za obilježavanjem ovog objekta doći do općinskih vlasti koje su nadležne za memorijalizaciju.
Ovom akcijom smo došli do 76 obilježenih mjesta stradanja. Iako naša aktivnost potiče drugačiji javni diskurs o događanjima na ovim lokacijama, i iako smo premrežili cijelu BiH svojim obilježavanjima još uvijek je još uvijek dugačak put ka tome da se kultura sjećanja u BiH razvija konstruktivno. Imaginarne pune linije još uvijek diktiraju način na koji će se nešto memorijalizirati, te se gotovo redovno memorijalizacija odvija u okviru dominantnih nacionalnih linija. Imam osjećaj da nam fali tih prelazaka preko pune linije, makar bili prekršaj, jer u ovakvim okolnostima, dugo ćemo čekati da nam linije za prelazak isprekidaju vladajući.