Životne priče ratnih veterana/veteranki i članova/članica njihovih porodica
Uredile: Helena Rill i Tamara Šmidling
Izdavač: Centar za nenasilnu akciju, 2010.
Iz intervjua sa Idom:
…
Kako ste živeli tamo? Sećaš li se možda nekog svog dana?
Da, da. Mislim, u tom periodu, dok smo bili tamo, bilo je zanimljivo to što… Mislim, to je selo. Mi nikada nismo živjeli na selu, tako da je to bilo vrlo zanimljivo. Nismo išli u školu, što je bilo potpuno ludilo. To nam je bilo čudno. I ono što je bilo zanimljivo jeste da je u to vrijeme dosta vojske tuda marširalo, zato što je tada postojala vojska. U to vrijeme u Hercegovini su bili zajedno Hrvati i Bošnjaci vojno. I kao borili su se protiv srpske vojske. Tako da je u to vijeme tu bilo jako puno vojske i bilo je potpuno nekih sumanutih stvari iz sadašnje perspektive. Znam da su bile one čokoladice koje su izgledale kao ‘Životinjsko carstvo’ na kojima su bili hrvatski vojnici, tačnije, mislim, crtani likovi, ali su bili u uniformama, sa puškama, sa oznakama šahovnice, koliko se ja dobro sjećam u to vrijeme. Tako da je bilo sve sumanuto. Dakle, nama su roditelji… Kupovali smo te čokoladice. Ja se dobro sjećam kako je to izgledalo. Moj tata je tu bio nešto kao već u vojci. S tim što se ne sjećam tog vremena dok je bio u toj vojsci; bilo je to onako poprilično slobodno, neformalno. Dakle, nije išao na neke položaje, koliko se ja sjećam. Barem nije u početku. Ono što mene vezuje za taj period je da je to bilo selo i da smo imali hrane i svega. I potpuno smo okay živjeli u tom periodu. I ono što nam je u stvari govorilo o ratu, čega se ja sjećam, najviše su bile vijesti, zato što je na tom početku rata, a to će se poslije nastaviti tokom čitavog rata, bilo ludilo zato što se rat završavao svaki dan. Svaki dan si imao vijesti: „E, sad se desila ova akcija; nakon te akcije je gotovo”, jer su svi mislili kao “Tri mjeseca i doviđenja” i nakon tri mjeseca će sve biti okay. I… I ono što nas je još vezalo za rat su priče ljudi koji bi došli da se sklone kod nas na neko vrijeme i slično. I što su se čule granate koje su padale tu na grad s vremena na vrijeme. Dakle, u zavisnosti od toga gdje bi pale, sjećam se da su se kao iz daljine čule. Granate. Mi smo tu bili onako – klinci. Sjećam se da sam htjela da imam životinje, kozu, zato što su svi ti moji prijatelji koje sam tu stekla, bili djeca sa sela koja su čuvali krave, ovce. Izgleda da sam bila duboko isfrustrirana tim kako ja nemam sada nikakvu ovcu koju čuvam. I meni je tada bilo sedam godina. Znam da sam imala neku imaginarnu ovcu; ovcu koja je bila neko drvo koje sam tako privezala tu. (Pokazuje rukom; smeh) I to je bila moja ovca. Dakle, pokušala sam negdje u osnovnoj da se uklopim i da nastavim neki koliko toliko normalan život u tim okolnostima. Moja sestra, koja je starija od mene šest godina, je imala potpuno neku drugu dinamiku života. Ona je već bila osmi razred, tada sedmi. I ona je… Oni su se već družili. Imali su svoja neka društva koja su funkcionisala tako što bi ona otišla u susjedno selo. I dosta ljudi, koji su imali tu vikendicu, preselili su se iz grada. Tako da bi se oni družili. I tek poslije ću ja saznati da je jedan dio njenih drugova čak i poginuo godinu, dvije nakon. Da su oni kao već odrasli koji su shvatali da je to stvarno rat. Mislim, moja percepcija u to vrijeme kad smo bili na vikendici – to još ništa nije bilo strašno. Mislim, to je bio neki tih život kao na nekom selu. Kao, znaš da se negdje nešto dešava što nije dobro, ali oni su već prolazili kroz taj period gdje su bili svjesni šta se dešava.
Sećaš li se neke priče koju si onako pretpostavljam letimice mogla da čuješ? Iz tog perioda? O ratu? O nekim dešavanjima?
Pa, sjećam se da je tata jedanput došao i rekao da je pala neka vrlo čudna granata blizu naše kuće, odnosno bomba… Tada su to još uvijek zvali bombama. …koja nije ekspolodirala, koja je bila neka takozvana krmača, pošto su bile te neke ogromne bombe koje su tako zvali. I to su baš bile bombe, ne granate, nego nešto… Ne znam tačnu razliku. I sjećam se da je on došao i pričao da je to palo i nije eksplodiralo. I oni su to vidjeli. A u to vrijeme je stvarno, mislim i za njih, bio to eksperimentalni period, jer ni moji roditelji nisu bili direktno u ratnoj zoni, zato što je to… Mislim, bilo je tu jako puno vojske, ali ta vojska nije radila ništa. Mislim, nije djelovala konkretno. Više je bila ono kao skupljanje u kasarnama i kao neka podrška. Dakle, iz tog perioda vrlo malo sjećanja, zato što… Mislim, poslije počinje frka. Već nakon nekih sedam, osam mjeseci je krenulo polako da se… (pauza) da se sukobljavaju Bošnjaci i Hrvati, da se taj odnos zaoštrava i da se te vojske dijele. E, iz tog perioda se sjećam da su recimo nama prolazili pored kuće i pucali. Tako da smo mi ležali na podu u to vrijeme. I sjećam se jedne noći koja je u stvari… koja je bila… koje je posljednje moje sjećanje vezano za taj period, proveden na toj vikendici. Sjećam se da smo morali… Pošto je naša vikendica bila u selu, ali je bila malo izmještena. Dakle, ono kao bilo je par vikend kuća i onda je kretalo baš selo – selo u kojem je živjela moja nena u tom periodu, koja je bila tada živa. Tatina majka. Sjećam se da je tata u to vrijeme bio negdje izvan kuće i da smo bili neki rođaci i mi tu koji su se svi bili skupili. I da nije bilo sigurno, da mi, kao sve žene i ne znam, djeca, budemo na toj osami, nego smo otišli kod nene u kuću. Ipak smo u selu ako se nešto desi. I u to vrijeme su se jako zaoštravali ti odnosi između…
…
Iz intervjua sa Aga-Popom
…
I šta se desilo onda kad ste se taj dan…?
I vraćam se ja taj dan, vraćam se u stan i ostô to da sredim sve i nemam se otud sa čime vratiti i nađem neki za Novi Sad, neki autobus bio… Ljilja vanredno organizovala to da dođu ljudi da vide, i tu kad sam došô kod sestre, pošto ne ide u Beograd, ja sam izišô u Mitrovici, pa sam onda vozom ovamo došô, tako se nekako prebacio ovde u Beograd i onda odma’ ujutru legô spavat i žena me budi, kaže: „Gori naša zgrada u Drvaru…“ Oni su popisali sva mjesta, to evidenciju, gdje su priključili struju, gdje su se ljudi vratili, sve i jedan stan su zapisali i onda oni da bi… da se Srbi ne bi vraćali tamo, sve i jedan taj stan su zapalili, gdje se god ko vratio, a gdje se više vratilo, pošto kao u mojoj zgradi, onda su zapalili čitavu zgradu… tako da to se nije moglo vratiti od toga…
I zašto ste onda vi otišli ponovo u Beograd?
Pa onda su… vratio se… šta, onda sam ja ostô u Beogradu, nisam ni imao tamo gdje dolazit, je l’, dok taj stan… išô sam povremeno da vidim šta ima, tako… stari su mi tada bili živi i baš te godine kad su popravili stan tad su mi i starci umrli, a oni nisu imali želju nigde ovde da umru, tamo su prebačeni u Prijedor pa su umrli kod sestre i onda sam ih odvezô, tamo sahranio u selo gdje su proveli osamdeset godina, tako da su to bar… Ja sam se najviše bojao da će umrijet u Srbiji i da će tu bit sahranjeni… a tamo su živjeli osamdeset godina, u tom selu, je l’… I onda su to zapalili i onda igrom slučaja u mojoj zgradi je stanovala profesor engleskog jezika koja je posle bila prevodilac pri tim međunarodnim organizacijama i ona je nekako sredila da se taj deo zgrade opravi… i u taj stan i dan-danas odem… i tako, budem neko vreme, kad mogu…
Rekli ste da biste se vratli u Bosnu, je l’?
Pa najverovatnije ću do kraja, samo evo da kćer završi… sigurno vratiti, bar kol’ko-tol’ko da živim…
A zašto?
Ne… ne… ne, ja Beograd ne mogu, ja nisam čovjek za ovaj grad, neko malo mjesto blizu velikog grada, da, ali u velegradu, mene ne interesuju beogradske ulice… Ja prođem pored Beograđanke, ne znam ni da sam prošô pored nje, da l’ mi to išta znači… (smeh), šta meni znači to… i Knez Mihailova…?
A šta vam znači Drvar, Bosna?
Pa znate, to je, to je, to je… duša ostane čovjeku tu, upije se u mozak i sve ti to… ja sad govorim, u mome selu, na primer, svako drvo koje je ostalo… ja kad sam, pored moje kuće koja je izgorela, srušena, stare kuće, gdje sam se ja rodio, iznad nje su ostala dva ovako hrasta… e… koja nije požar uhvatio, ja kad sam sa zetom tu bio, kažem: „Eto što sam sretan“, kaže: „Što?“… „Što mi ova dva hrasta nisu izgorela“, jer svaki taj detalj u tom selu nosi ti nešto iz mladosti, iz djetnjstva… iz djetnjstva, iz mladost, iz života koji sam ja momkovô, eto, hvala bogu, trideset i kusur godina je ostalo upijeno u mozak, tako da… a pogotovo ti ljudi… ti obični ljudi, moji mještani koji su… a kojih sad više nema… Ja i kad odem tamo, nemaš više, znaš… nemaš tog svijeta, nemaš tog života…
Šta mislite, hoćete li moći sad posle svega da se vratite i živite tamo?
Ne… ne… pa mogu ja da živim svagdje, nije meni problem živjet, samo mislim da bi mi tamo bio jedino mir, znate, jer ne možete vi stablo hrasta od pedeset ili sto godina presadit, tamo gdje je navikô, navikô je… ili bilo šta da presadite. Nešto možete dok je mlado da presađujete, ali… na kraju krajeva, živim gdje moram, je l’… nije to bitno da l’ ću ja sad živjet u Beogradu il’ Novom Sadu il’, šta ja znam, Sarajevu, ali… ali, nije to ono što ja hoću… Mada vi ne možete vratiti te ljude koji su izginuli i šta ja znam i prijatelji koji su već propali; tamo kad dođete vi ne možete poznati čovjeka posle dvadeset godina, niste ga vidili, a on je oronuli starac…
A šta je sa drugim nacijama?
Ne, pa ne mogu se tu više razvijat neki, ovaj… al’ to se povuče u svoju ljušturu i tako živi kako može, razumete… jer, ja na primer, izađem na ulicu, jer moj otac je tu bio, pa danima šeta ulicom… šta… on ne zna, šta njemu znači ulica, šta njemu znači… (smeh) nema njegovog društva, nema nekog koga poznaje, nema ništa… razumijete, a ja na primer u Drvar kad sam se vrato, meni ide čovjek, maše rukom i priđe meni čovjek koji je sa mnom radio… priđe meni i zagrli me i kaže: „Znaš kol’ko sam ja sretan što sam tebe vidio“, razumiješ, kad čovjek priđe tako i kaže: „Znaš ti kol’ko sam ja sretan što sam tebe vidio“, samo što me vidio… ko zna, možda je mislio da sam poginuo, možda je mislio da li sam živ, nisam li, ali, eto, vidio me je posle petnaest, dvadeset godina… eto… i neko se obraduje vama tako da, da vidite… i onda uvijek kažete, šta znači meni u Beogradu neko il’ nešto… (smeh)… šta znači… znači mi mir neki, tišina i eto da se može živit, da se može sastavit kraj sa krajem i eto… nema tu više… dosta sam ja Dunavom trčô, je l’…