Postoje odluke oko kojih se čovjek ne muči jer se prosto same nametnu, okolnosti ih učine nužnim, jedinim mogućim… Postoje i one druge, gdje valja izvagati, mjeriti bezbroj puta, prije nego se konačno presječe. Jedna takva odluka za nas u Centru za nenasilnu akciju vezana je uz trening za trenere i trenerice.
Posljednji Trening za trenere i trenerice održan je 2014. godine. Cijela mreža ljudi i aktivnosti koji su se izrodili tokom tog treninga u mnogome su oblikovali CNA u posljednjoj deceniji. Potreba za novim treningom za trenere i trenerice proističe prvenstveno iz činjenice da su treninzi bili i ostali temelj našeg rada. Taj temelj se nekada opisuje pomalo nezgrapnim terminom izgradnja kapaciteta, a pod to bi stalo upoznavanje novih ljudi, širenje mreže prijatelja, pomagača i saradnika, razmjena ideja, prilika za propitivanje i kritiku, ali i jasnu poruku koje su to aktuelne potrebe vezane za izgradnju mira.
Prepoznata potreba
U deceniji nakon posljednjeg TzT-a održano je 20-ak različitih treninga (Osnovni trening iz izgradnje mira, Mir-paqe trening, Trening za studente i studentice iz BiH) kroz koje smo upoznali mnogo ljudi koji su imali želju i potencijal da svoje znanje i vještine prodube. Kad će pitali bi o treningu za trenere, a mi smo nejasno odgovarali bit će. Za nas je organizirati trening za trenere koji ima četiri faze i ukupno podrazumijeva 30 radnih dana, a o danima potrebnim za pripremu da i ne govorim, značilo odvojiti jednu cijelu godinu, pauzirati većinu drugih aktivnosti, unutrašnje kapacitete primarno usmjeriti ka treningu za trenere… Između jasno prepoznate potrebe i realizacije ispriječio se zid svakodnevnice koji smo mjerkali tražeći najpogodniji trenutak da ga doista i preskočimo. Na kraju smo rekli da je 2025. godina, punu deceniju nakon posljednjeg treninga za trenere i trenerice, trenutak u kojem treba zažmiriti i skočiti.
Tako je, ukratko, sedmi trening za trenere i trenerice u organizaciji Centra za nenasilnu akciju počeo u aprilu 2025. godine. Želju da učestvuje na treningu iskazalo je ukupno 90 osoba, uglavnom onih koji su već završili neki od treninga CNA ili naših partnerskih organizacija iz regiona. Toliko je bilo izazovno odabrati 18 učesnika i učesnica da smo na kraju odabrali 22 uz pretpostavku da će neko otkazati učešće. Na kraju smo imali 22 učesnika i učesnica, uz sad već uobičajeno veći broj prijava žena nego muškaraca. Prosjek starosti grupe od 35 godina, pri čemu je raspon godina od 23 do 58, pokazao se sjajnim za međugeneracijsku razmjenu, jednu zanimljivu mješavinu energija i životnih iskustava.
Prva faza treninga održana je u Ulcinju od 4. do 14. aprila 2025. godine. Prva faza svakako je prilika da se radi na produbljivanju tema kojih se većina učesnika već doticala na osnovnom treningu. S druge strane, prva faza je i vrijeme u kojem se grupa tek upoznaje i gradi međusobno povjerenje što je važna pretpostavka za sljedeće faze treninga. U situaciji kada većina učesnika poznaje tri ili četiri osobe i sa njima dijeli snažno zajedničko iskustvo sa osnovnog treninga, izgradnja grupe bez podjele u ove male podgrupice po osnovu ranijeg poznanstva važan je korak. Također, prva faza treninga nudi i jedinstven prostor da se polako o samom treningu i radu sa grupom počnu promišljati iz trenerske perspektive.
U prvom dijelu fokusirali smo se na upoznavanje, izgradnju povjerenja unutar grupe, analizu konteksta iz kojih dolazimo i teme vezane uz suočavanje sa prošlošću. Između ostalog, zajednički smo pokušali razumjeti koje svakodnevne, ljudske, sasvim razumljive, potrebe zadovoljava ono što vidimo kao destruktivno suočavanje sa prošlošću u našim društvima. Strah, nepovjerenje, nesigurnost, potreba da o sebi zadržimo pozitivnu sliku, potreba da se podnesenoj žrtvi da smisao samo su neke od potreba koje smo uočili kao važne. Odatle smo pokušali definirati i šta kako bi proces konstruktivnog suočavanja sa prošlošću trebao izgledati uzimajući u obzir i ove potrebe. Pitanju nenasilja, rješavanju sukoba i pomirenju također smo se vratili pokušavajući iznaći načine kako se na kreativan način suprotstaviti nasilju. Na kraju, učesnici i učesnice su dogovarali teme koje u nastavku treninga namjeravaju obraditi iz uloge trenera kao i timove u kojima žele raditi.
Sve je isto, osim što nije
Kada se prisjetim vlastitih očekivanja od treninga za trenere koji sam prošao 2014. godine sjećam se dubokog razočarenja na samom početku. Nakon iznimno intenzivnog iskustva na osnovnom treningu, iskustva koje mi je u mnogome promijenilo i (pre)oblikovalo život, primarno očekivanje od treninga za trenere bilo je da se ponovi sve samo sa nekom drugom grupom. Ta potreba ili potraga za rajem iz kojeg smo prognani nakon završetka osnovnog treninga nije me napustila ni danas. Trening za trenere donosi jednu drugu dinamiku i drukčiju vrstu iskustva nudeći mogućnost da se čas prepustimo i budemo vođeni kroz trening, čas se izmaknemo i posmatramo sam proces vođenja ili i sami vodimo druge. Izazovi su brojni. Jedan od njih upravo je kako se nositi sa očekivanjima od treninga za trenere koji se, svjesno ili nesvjesno, uvijek bazira ili komparira sa onim što smo prošli na osnovnom treningu. Jedan od načina na koji smo već u prvoj fazi pokušali odgovoriti ovom izazovu jeste da fokus stavimo na odnos koji se dešava u trouglu sadržaj-grupa-pojedinac i da u svakom trenutku objasnimo ne samo kako nešto radimo već i zašto baš sada. Nezanemarljiv izazov je i nestrpljenje da se što prije uđe u trenerske cipele, koje ima tendenciju da izgradnju grupe, kao i proces senzibilizacije za teme i spektar različitosti, gura u drugi plan.
Radimo sa inspirativnom grupom koja je vrlo posvećena izgradnji mira, koja ima puno povjerenje u tim i pristup radu koji CNA praktikuje i u kojoj su ljudi željni znanja, propitivanja, komunikacije, a ponekad i nadmetanja. Treningu za trenerice izgradnje mira pristupamo tako da je propitivanje mogućnosti i potreba, te načina izgradnje mira u sadašnjosti i budućnosti, primarno. Vođenje treninga, rad sa grupama, je jedan od načina ka tom cilju kojem posvjećujemo posebnu pažnju, jer pruža odličan temelj, ali on sam sebi nije svrha. Cilj nam je da osnažimo, proširimo i uvežemo regionalnu grupu ljudi koji će doprinositi promjeni naših društava u narednim decenijama. Do sada postignuto nam daje za pravo da vjerujemo da znamo šta nam je činiti.
Trenerski tim (Ivana Franović, Nenad Vukosavljević, Nedžad Novalić i Tamara Zrnović) za prvu fazu pojačao je Luan Imeri iz skopskog Centra za ljudska prava i rješavanje konflikata. Luan je dobra duša svakog treninga, dugogodišnji prijatelj i pomagač, i bilo nam je važno imati ga kao podršku u ovoj prvoj fazi treninga. Safet Ballazhi pomogao nam je sa prijevodom sa albanskog i na albanski tokom prva dva dana treninga. Konsekutivnim prijevodom željeli smo se posebno zahvaliti učesnicima koji učestvuju na treningu i govore na jeziku koji im nije maternji što je poseban napor, ali i pokazati kako je moguće raditi trening uz prijevod. Posebnu zahvalnost dugujemo i našim domaćinima u Ulcinju, svim divnim ljudima koji naš rad i boravak uvijek čine ugodnim.
Ono što nam slijedi jesu radni sastanci na kojem će timovi koji su već oformljeni raditi na pripremi radionice na temu koju su sami birali. U julu će timovi voditi pripremljene radionice i imati priliku obući trenerske cipele. Osim samog izbora teme i pripreme radionice, bit će to prilika i za međusobno učenje putem davanja povratne informacije u sigurnom prostoru i od grupe u kojoj postoji dovoljno povjerenja i otvorenosti.
