Potrebno je biti mazohista, na neki način, da bi svjesno pristao na to da osjećaš bol i patnju. Ali ova vrsta «mazohizma» je nešto drugo. Ovo je patnja koja oplemenjuje, koja ti omogućava da ponovo pronađeš ljudskost u sebi.
Tako bih ukratko mogao sažeti moja iskustva saradnje sa Centrom za nenasilnu akciju, koji, sa svoje dvije adrese, beogradskom i sarajevskom, ima misiju izgradnje mira i pomirenja na ovim prostorima prvenstveno putem rada s veteranima jugoslavenskih ratova od 1991. – 1999.
Zadnji susret se desio u Velikoj Kladuši. Ako gledamo na nedavni bh. rat onda je ovo najspecifičniji grad u BiH, jer se tu desio tragični unutarbošnjački sukob, čije se posljedice osjećaju u ovom gradu i regiji i dan-danas. Kao bolna rana koja će teško zarasti stoji podatak da je u ovom ratu na obje strane poginulo skoro 3.000 ljudi. A pošto sam i sam bio učesnik tzv. Prve autonomije, prvog rata između 5. korpusa i jedinica Narodne odbrane, onda znam da su poginuli borci bili oni najmlađi i najelitniji. Dovoljno je pogledati datume rođenja na nišanima u Dubravi i uvjeriti se da su teret ovog rata podnijele generacije ljudi rođenih oko 1970.
Tako su nestale cijele generacije mladih i sposobnih ljudi. I nikad nećemo moći saznati šta bi oni sve mogli postati da nije bilo rata. Imao sam i ja poznanika i prijatelja koji su na ovim ratištima izgubili živote. Poznajem njihove najbliže rođake, i znam da ta patnja nikad neće proći. Inače smo pripadnike Narodne odbrane zvali autonomašima, i znam da smo ih mrzili više nego pripadnike Vojske RS-a, koje smo zvali četnicima. Takav je bratoubilački rat. Svoj se najviše mrzi, jer te najviše može razočarati onaj ko ti je bio najbliži.
Inicijalni susret se desio u kuli Staroga grada koji visinom dominira cijelim kladuškim prostorom. Bilo je više od 25 veterana svih vojski koji su došli da prisustvuju pionirskom činu početka procesa pomirenja na ovom krajiškom prostoru. Najbitniji momenti su oni kada se odaje počast mrtvim vojnicima obje strane. Prvo se išlo na groblje pripadnika NO-e. Na samoj granici sa Hrvatskom nalazi se vjerovatno najčudnije groblje na kojem sam ikad bio. Mezarluci su smješteni u krug fabrike, čiji hangari su uništeni i zarasli u šikaru. O groblju se brine udruženje poginulih i nestalih pripadnika Narodne odbrane.
Ovo čudno groblje kao da je izašlo iz filma Stalker (1979) Andreja Tarkovskog. Groblje je ilegalno, ali ga niko ne dira. Kao što je šehidsko turbe pripadnicima 5. korpusa moralo biti smješteno u dvorište džamije, jer tadašnja proabdićevska vlast nije dala građevinsku dozvolu za njegovu izgradnju. Političke razmirice se tako vode i preko kostiju mrtvih.
Tu je položeno cvijeće za poginule i proučena fatiha i minuta šutnje. Kratke govore su držali Osman Zulić ispred ratnih vojnih invalida Narodne odbrane i komandant 506. brigade Nijaz Miljković. Njihovi govori su bili dostojanstveni i emotivni. Oba govornika su otvoreno pozvali na pomirenje i oprost jednih drugima. Lica ostalih ratnih veterana su sve govorila. Kad neko govori istinu iz srca samo jedna reakcija je moguća, a to su sućut i tuga u očima ovih prekaljenih ratnika, koji su danas najbolji mogući mirotvorci u regiji.
Među ovim veteranima su prisutni ljudi koji su otkrivali masovne grobnice, koji se danas druže sa ljudima protiv kojih su ratovali prsa u prsa, ljudi puni gelera i noćnih mora. Ali ljudi skloni nesvakidašnjem humoru i volji za životom. Nakon komemoracija obično se pričaju komične ratne priče, koje treba da ublaže žalost koja zahvata sve prisutne.
Poslije smo otišli u kulu i razgovarali o utiscima posjete memorijalima u Kladuši. Svaki veteran se predstavi i ukratko ispriča svoju životnu priču, ili kaže šta ga se dojmilo tokom ovog posjeta. To su trenuci najveće katarze. Toga nema u udžbenicima, i to se ne može naučiti. U jednom trenu sam, gledajući lica veterana, primijetio kako su konobari privučeni ispovješću nekog veterana ostavili svoj posao za šankom i istupili van šanka. Stajali su ukipljeni, hipnotisani tolikom količinom emocija, i njihova lica su bila empatična i zgrčena.
To je ta patnja sa početka priče. Jer treba moći slušati ispovijesti prepune mrtvih, ranjenih, slušati traumatične logoraške priče o premlaćivanju. Nekad nevoljko pristajem ići na ovakve susrete pomirenja, jer se želim zaštititi od teških emocija, i jer čovjek godinama postaje zatvoren i bezosjećajan za tuđu patnju. Ali uvijek se kući vraćam pun energije i pomalo ozaren. Zato što mi druženje sa ovakvim ljudima vraća vjeru u ljudsko društvo generalno. Zato što zaboravim na sve gluposti koje me opterećuju u sarajevskom životu. Tada vidim kako je to mali, egoističan i beznačajan život pun gorčine i jada. Kada se vratim kući osjećam se kao da sam resetovan i napunjen boljom energijom od one koja ispunjava ovaj jadni grad.
Zato je patnja dobra. Ona oplemenjuje samo one ljude koji žele biti oplemenjeni. To je ona «neizmjerna manjina» kojoj treba pripadati. Navijam za onu budućnost u kojoj će imena ovakvih postratnih heroja odjekivati kroz vječnost. Onih koji znaju šta je besmisao rata, i baš zato su u stanju saosjećati s patnjom bivših neprijatelja, i pomagati jedni drugima da zajedno prebrode ratne traume.
Fotografije posjete Velikoj Kladuši možete pogledati ovdje