Izveštaj možete preuzeti ovde.
Drage prijateljice, dragi prijatelji,
Već treću godinu zaredom u uvodu Godišnjeg izvještaja bilježimo pogoršanje društvenopolitičkih uvjeta u kojima živimo i radimo, jednako globalno, na kontinentu, kao i u regiji Zapadnog Balkana. Čini se kako moramo pratiti što se događa na Bliskom istoku, u Turskoj, ali i u Njemačkoj ili Francuskoj, jer je to prokletstvo našeg geopolitičkog položaja. Nevini, međutim, nismo, jer, zatreba li, svjetske će se sile i bez nas dogovoriti o podjeli interesnih zona na Balkanskom poluotoku, no čini se kako naši narodi (odnosno njihova militantna manjina) u tome rado sudjeluju. Tako su svaki izbori, bili oni parlamentarni ili lokalni, najveća prijetnja miru u regiji. Govor mržnje, zloupotreba prošlosti i otvorene prijetnje postale su toliko uobičajene da ih se smatra sastavnim dijelom predizborne kampanje. U tome, svakako, prednjače političke elite, međutim, to ipak najviše govori o nama samima. Rat se nije dogodio ni 90-ih, rat se priprema. Već je odavno jasno da naši društveni upravljači ne osjećaju niti prihvaćaju ikakvu društvenu odgovornost, no mi, obični građani, nemamo taj luksuz. Istina je, nosimo nerazriješene traume, strah je puno lakše potaknuti kad je sjećanje u koje možete zagrebati svježe. I istoriju smo već prilagodili ratnom potencijalu. Sve to postoji u našoj realnosti – bol, strah, mržnja i neriješeni računi. No postoji i svijest o tome što rat donosi, i odgovornost da takvo iskustvo ne ponavljamo. Da tražimo kreativne mogućnosti, ne samo da takve pokušaje osujetimo, već i da im se aktivno suprotstavimo. O društvu u kojemu bismo voljeli živjeti i u kojemu bismo mogli graditi budućnost za svoju djecu, potrebno je misliti, potrebno ga je graditi. Potrebno je moći zamisliti život kakvim bismo voljeli živjeti i društvo u kojemu će to biti moguće. Zato je i najmanji otpor ovome u što nas nastoje uvući aktivistički akt, svjesno preuzimanje odgovornosti za realnost u kojoj živimo.
S tom idejom smo u 2015. god. raspisali višejezični konkurs za kratku priču na temu pomirenja. Konkurs, i zbirku kratkih priča koja je iz njega prozašla i koju vam predstavljamo na sljedećim stranicama, nazvali smo Biber, budući da se taj ljuti začin jednako govori i razumije na svim našim jezicima: albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom. Konkurs ćemo ponovno raspisati početkom sljedeće godine. Tema ostaje ista – pomirenje. Ono je, dakako, usko povezano s konstruktivnim suočavanjem s prošlošću – da razumijemo kako se to rat „događa“ i kako je takvo što bilo moguće, kako ne bismo bili osuđeni na beskrajno ponavljanje. Ove godine smo objavili publikaciju „Rat sjećanja“, koja je nastala kao dio projekta „Ratni spomenici u Bosni i Hercegovini (od 1991.)“. Cilj nam je bio istražiti (dokumentirati i analizirati) politiku memorijalizacije i kulturu sjećanja u BiH, na svim nekad zaraćenim stranama, promatrajući je prvenstveno iz perspektive izgradnje trajnog mira i pomirenja. Do kakvih smo nalaza došli, možete pogledati već sada, na stranici kulturasjećanja.org, ili u sljedećih nekoliko mjeseci na izložbama u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Bihaću i Beogradu. Još jedno istraživanje koje smo objavili ove godine, istraživanje o sudbini Podunavskih Nijemaca u Vojvodini nakon Drugog svjetskog rata, dio je istog napora – konstruktivnog suočavanja s prošlošću, ovaj put kroz prizmu „nepopularnih žrtava“, kao što su to bili Nijemci u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata.
Ove smo godine organizirali prvu posjetu mješovite grupe ratnih veterana mjestima stradanja u Pakracu, Lipiku i Daruvaru, u Hrvatskoj. Ovo posebno ističemo, budući da su nam ova vrata, za izgradnju mira u regiji zapadnog Balkana vrlo važna, predugo bila zatvorena. Osim toga, ove smo godine imali poteškoća u organiziranju veteranskih posjeta, što je očekivana posljedica pogoršanja društveno-političke situacije, pa smo tako, nakon dugo vremena, ponovno mogli čuti da je za neke posjete „suviše rano“ ili da „još nije vrijeme“. Međutim, kako nas poučava i ovo posljednje iskustvo, vrijedi ustrajati, svaka ova posjeta je važna, između ostalog i zato što daje drugačiju sliku o veteranima u regiji i doprinosi miru i pomirenju.
U proteklih godinu dana smo znatno intenzivirali i međunarodnu suradnju i razmjenu. Dio naših iskustava u konstruktivnom suočavanju s prošlošću nastojali smo prilagoditi u nama dosad nepoznati kontekst, u Manipuru, u Indiji, na treningu koji je bio organiziran za članice mreže nevladinih organizacija u Manipuru. Organizirali smo i dva studijska puta: posjet Vukovaru, Jasenovcu i Prijedoru, na kojemu su nam se pridružili naši partneri iz regije; i drugi, u suradnji s njemačkom Bundesstiftung Aufarbeitung, posjet Beogradu, Vukovaru, Srebrenici, Sarajevu i Mostaru za grupu teoretičara i praktičara na polju rada na sjećanju iz Njemačke.
Ne manje važno, ove smo godine nastavili s podrškom aktivnostima proizašlim iz Treninga za trenere/ice – radionicama sa srednjoškolcima i treningu sa studentima. Višejezični trening iz izgradnje mira za građane/ke Kosova, Makedonije i Srbije u međuvremenu je postao naša redovna aktivnost. Dio ovih nastojanja predstavljaju i obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja, aktivnost koja se nastavlja i u predstojeće vrijeme, te dokumentarni film o ljudima koji su, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, mijenjali kuće s drugima „s one strane“ entitetske granice. Film „…a da te pitam, odakle si?“ je u posljednjoj fazi postprodukcije i trebao bi izaći do kraja 2016. godine.
I za predstojeću godinu imamo puno planova, uskoro nas očekuje 36. Osnovni trening iz izgradnje mira, a sve bliže smo i tome da Strategija za izgradnju mira, koju već dulje vrijeme pripremamo za Srbiju, uđe u proces javne rasprave i potom političkog pregovaranja, sa željom da, ukoliko to bude moguće, taj dokument postane dio državne politike. No, prije svega vas pozivamo da pročitate što smo vam pripremili. Kao i uvijek dosad, nadamo se vašoj povratnoj informaciji, kritici i podršci.
CNA tim