Čuo sam za izreku iz monoteističkih tradicija: “Ko vlada Jerusalemom, vladaće i svijetom“. Ne znam da li je autentična ili je nastala kao podrška raznoraznim kolonijalnim konceptima, ali svakako oslikava tezu o važnosti tog područja kao jednoj od bolnih tački svijeta u kojem nema trajnog mira, niti se on nazire. Često je, kažu, bilo puna bivših i sadašnjih vojnika, nekad sa mačevima, nekad sa puškama. Neki je zovu Palestina, neki Izrael, a neki Sveta zemlja.
Kada nam je stigao poziv za mirovnu konferenciju u Izraelu i prijedloga kolega/ica da ja idem, u prvi mah sam bio prilično rezervisan oko toga. Kako zbog mnogo predrasuda o režimu u Izraelu, tako i zbog političke napetosti koja je u to vrijeme ponovo buknula u nizu manjih incidenata koji su se dešavali i u Jerusalemu i drugim dijelovima okupirane Palestine.
S druge strane, za mene, kao mirovnog aktivistu, bio je izazov vidjeti uživo mjesto belaja oko kojeg se „lome razna koplja“ i koje je i dalje kamen spoticanja i mjesto bez mira, gdje s lakoćom padaju mirovni sporazumi već više od šezdeset godina. Za mene, kao muslimana, odlazak u Svetu zemlju bio je važan i kao duhovno iskustvo, kao mogućnost da obiđem mjesta koja za monotestičku svjetopovijest predstavljaju i simbolišu svojevrstan dodir Neba i Zemlje.
Poziv na konferenciju pod nazivom „A hole in a brick wall“[1] od strane divnih žena iz Coalition of Women for Peace[2] iz Tel Aviva uključivao je i prijedlog da pripremim prezentaciju rada CNA sa veteranima na Balkanu. Ovo mi je dodatno dalo inspiracije za put, ne bih li tamo imao priliku iznijeti naše dileme i uspjehe, pa da „ukrstimo“ muke i pouke mirovnog aktivizma.
Uz svesrdnu podršku prijateljica iz CWP, pripreme za put prošle su dosta glatko. Čak je i dobijanje vize za Izrael bilo jednostavnije od očekivanog.
I zaista, jedini ozbiljniji problem koji sam imao sa izraelskim vlastima je šestosatno maltretiranje na aerodromu prilikom ulaska u zemlju. Od toga, četiti sata čekanja sa još par „sumnjivih“ i nekih dva sata ispitivanja u kancelariji. Mladi bezbjednjak je imao niz, meni glupavih, pitanja o mom privatnom životu u Sarajevu, islamu, ratnom iskustvu iz BiH, radu na pomirenju, političkoj situaciji u Izraelu, nenasilju… Prvih sat vremena mi je bilo i zanimljivo, jer sam se na preporuku prijatelja i domaćina bio pripremio za to. Nakon toga, postalo je prilično neprijatno (naročito za ljude sa iskustvom ratnog nasilja i mogućim postratnim sindromom). Na kraju mi je ipak dozvolio ulazak uz znak „peace-a“ sa dva uzdignuta prsta, na koji mu i nisam baš srdačno odgovorio. Ekipa iz Coalition of Women for peace nas je čekala do 3h poslije ponoći na aerodromu. Sa mnom je skoro sve vrijeme bila i žena iz Bostona, također učesnica konferencije, porijeklom iz Avganistana.
Sama konferencija se održavala u Jaffi, predgrađu Tel Aviva sa palestinskom većinom, dok smo mi bili smješteni u istočnom Jerusalemu, udaljenim nekih sat vremena vožnje. To mi je, između ostalog, dalo priliku voziti se sa palestinskim taxistima i čuti njihove zanimljive priče, proći autoputem na kojem je dozvoljeno voziti se jedino sa izraelskim dokumentima i registracijama, te izbliza vidjeti famozne checkpointe sa dugim cijevima i pokojim transporterom. Autoput prolazi kroz palestinsku teritoriju, više je koridor i potpuno odsjeca područja sa obje strane na kojima žive Palestinci. Oni na drugu stranu autoputa mogu preći samo preko checkpointa. Mada to, za ono što se može vidjeti na drugim okupiranim područjima Palestine, izgleda kao omanja birokratska prepreka.
Konferencija je organizovana u vrlo inspirativnom i prijatnom prostoru, na Lagaat Centru u Jaffi, gdje se održavaju angažirane predstave, prezentacije filmova, različite promocije, radionice i slično. Teme i gosti na susretu su mi bili jako zanimljivi. Imao sam priliku čuti izlaganja i upoznati ljude različitih profila: novinare/ke, feministkičke, lgbt i anti-okupacijske aktiviste/kinje. Mogli su se čuti primjeri iz svijeta o nenasilnom otporu i aktivizmu (Španija, SAD), primjeri iz Izraela i Palestine o aktivističkom djelovanju kroz kulturu, o feminizmu kao temeljno nenasilnom principu i tako dalje.
Po riječima organizatorica, dio aktivista iz Palestine s pravom bojkotuje ovakva dešavanja na prostoru samog Izraela zbog ponižavajućih i diskriminirajućih kontrola. Nekima od njih vlasti ne bi ni dozvolile ulazak na teritoriju pod kontrolom Izraela.
Inače, kod prisutnih se osjećala atmosfera opreza i bojažljivosti. Kako su mi i rekli, bilo je prijetnji od strane radikala i skup je etiketiran kao pro-teroristički. Mada, dok sam ja bio tamo, nije bilo nekih vidljivih problema, niti otvorenih protivnika ni kritičara samog skupa iako mu je prisustvovalo preko 100 ljudi. Čak bi se reklo da je to uglavnom bio skup ljudi sa sličnim pogledima koji se zajedno pitaju kako naći alternativu postojećem stanju.
Važan uvid sam dobio kroz panel o medijima u Izraelu na kojem su govorili lokalni novinari iz različitih nezavisnih medija. Koliko sam razumio, kakva takva sloboda medija postoji, ali sa prisutnom autocenzurom i povremenim pristrasnim izvještavanjem koje nije produkt pritiska, već stavova autora. Neki nezavisni mediji relativno su objektivno izvještavali o posljednjem ratu u Gazi, ali se mogla prepoznati selektivnost koja, opet po nekim izlagačima, ima veze i sa rasizmom i ustaljenim političkim stavovima. Pomenut je problem korporativnog uticaja na objektivnost medija koji zbog komercijalog faktora sve češće izbjegavaju tabu teme i ozbiljnu kritiku društva. Ipak, generalno govoreći, vjerovatno zbog mojih predrasuda o Izraelu, bio sam iznenađen stepenom slobode medija imajući u vidu cjelokupan ambijent izraelskog režima kao prilično rasističkog i agresivnog. Doduše, često je to slučaj sa pogledima i pojednostavljivanjima na osnovu vlastitih predodžbi. Izgleda da i dalje živimo u vremenu transparentne surovosti koja, ili često nema potrebu da se sakrije, ili čak uspijeva da ubijedi mainstream društva da tako i treba da bude. Tako valjda i dolazi do ratova, kada manja grupa nekog društa uspije nametnuti narativ o neophodnosti upotrebe oružane sile i pridobiti masovnu podršku za nasilje.
Nakon mog izlaganja o mirovnom radu sa veteranima koje CNA radi u našoj regiji na jednom od panela, na moju žalost, nije bilo pitanja iz publike jer ih organizator nije predvidio. Tako da i nisam stekao uvid koliko se ljudima to svidjelo ili nije. Ali na osnovu razgovara nakon panela, pojedinci su mi rekli da je važno to što radimo i da i kod njih postoje slične organizacije koje okupljaju bivše ratnike sa obje strane. Čini mi se važnim pomenuti da se u Izraelu i Palestini proces pomirenja, i s njim vezano suočavanje s prošlošću, dešava na nekim nivoima, ali je opterećen činjenicom da rat niskog intenziteta stalno traje i da do sukoba i nasilja stalno dolazi. Uz česte eskalacije, kao u Gazi u ljeto 2014., ili tzv. legitimnu okupaciju Palestine od strane izraelske vojske, koja se, kako sam saznao, tako uglavnom i prihvata unutar Izraela.
Sve u svemu, konferencija je ukazala na postojanje niza manjih ili većih aktivnosti koje „sade vrtove“ mira uprkos najezdama „korova“ mržnje, nasilja i rata. A nama globalno ostaje da razmjenjujemo „sjemena“, „vještine vrtlarstva“ i da budemo primjeri jedni drugima i da svjedočimo da je izgradnja mira najsigurniji put ka Pravdi.
Bitno je pomenuti da su me utisci sa konferencije, ali i moj cjelokupni boravak u Izraelu, podsjetili na to koliko je važno imati u vidu kompleksnost svakog konteksta u kojemu se vode ratovi. Kako sam i sâm svjestan svojih predrasuda o Izraelu kao „bad guy-u“ Bliskog istoka, važno je razumijevati i to društvo, okruženo državama koje spram njega uglavnom gaje otvoreno neprijateljstvo. I to ne samo zbog okupacije Palestine već i antijevrejstva kojeg moramo biti svjesni da postoji. Biti kritičan spram izraelskog režima je važno, ali je važno i ne dati za pravo pojedincima i grupama da pozivaju na nasilje i uništenje. Sloboda i mir trebaju nam svima. Puno je dobrih ljudi koje sam sreo u Izraelu koji godinama predano rade na izgradnji mira, a kojima bi neki ljudi u susjedstvu vjerovatno presudili, samo zbog porijekla ili državljanstva.
Druga dva dana mog boravka namijenio sam susretima sa izraelskim veteranskim organizacijama i obilasku Svete zemlje.
Zahvaljujući podršci ekipe iz Coalition of Women for Peace, sastanke sa aktivistima izraelskih organizacija koje okupljaju ratne veterane uspio sam prethodno dogovoriti. Tako mi je pružena prilika da se susretnem sa Combatants for peace[3] i Breaking the silence[4].
Na konferenciji sam upoznao dragog i blagog čovjeka, bivšeg pripadnika izraelske vojske i aktiviste Combatants for peace, sa kojim sam proveo najviše vremena. Razgovarali smo o situacijama u našim zemljama, sličnostima i razlikama, našim ratnim isustvima, o ulozi ratnih veterana u procesu pomirenja. Objasnio mi je da sarađuju samo sa ljudima iz Fataha i da sa Hamasom to nije moguće.
Od njega sam dobio i mnogo uvida, za mene pomalo iznenađujućih, o samom Tel Avivu kao prilično sekularnoj sredini bez upadljivih vjerskih simbola, što sam se i sâm mogao uvjeriti, za razliku od drugih mjesta u Izraelu. Zapravo se sâm grad ne razlikuje mnogo od ostalih evropskih gradova. Imate dojam da ste u Berlinu na Mediteranu.
Imali smo i formalniji sastanak sa dvije veteranke (što za izraelski kontekst nije neobično, jer su i žene vojne obveznice). Bilo mi je značajno čuti detalje o organizaciji koja uspješno uspostavlja saradnju među bivšim borcima IDF[5] i Fataha. Razgovarali smo o pristupima i idejama na kojima radimo, gdje su me detaljnije upoznale sa njihovim aktivnostima vezanim za zajedničke komemoracije poginulim Palestincima i Izraelcima. Tim komemoracijama prisustvuju veterani sa obje strane. Na moje pitanje koliko takve akcije dopiru do javnosti i koliko ih ljudi podržavaju, odgovorile su mi da skup prođe zapaženo na nivou grada i ponekih medija, ali da ga većina uglavnom promatra sa neodobravanjem ili ignoriše. Ali ovaj hvale vrijedan način rada je svakako najbolji način da se, kao i kod nas, promijeni odnos prema, kako prošlosti, tako i neprijatelju.
Pominjali smo i iskazali želju da bi bilo dobro i zanimljivo da se na neki način ponovo sretnemo i pokušamo uspostaviti saradnju ratnih veterana iz Palestine i Izraela sa našim veteranima u regiji. Pozvali su nas da prisustvujemo njihovoj komemoraciji ove ili sljedeće godine, kao i da ostanemo u intenzivnijem kontaktu i sagledamo mogućnosti ponovnih susreta. U međuvremenu smo dobili poziv i da povodom njihovog okupljanja pod nazivom Israeli Palestinian Memorial Day Ceremony[6] organizujemo Skype razgovore s ovdašnjim veteranima[7]
Za Breaking the silence sam čuo i mnogo ranije, zbog njihovog značajnog rada na sakupljanju svjedočanstava izraelskih vojnika o brutalnosti okupacije. Prije par godina sam gledao njihove video materijale koji su me se jako dojmili i dali mi nadu (zajedno sa genijalnim animiranim filmom „Valcer with Bashir“[8]) da u Izraelu ima mnogo ljudi sa puno znanja i iskustva koji rade sjajne stvari i od kojih se može puno naučiti o mirovnjaštvu. Zato što oni tamo rade jako važan posao, veliko mi je zadovoljstvo bilo sresti ih i popričati. S obzirom na naše iskustvo u CNA, imali smo puno toga za reći i razmijeniti.
Sjedio sam i sa njihovim direktorom odjela za javnost (public outreach), koji je bez puno uvijanja govorio o vlastitim etičkim motivima i iskustvima učešća u okupaciji, a koji su ga i ponukali da se pridruži BtS. Pričao mi je o tome kako pridobijaju ljude da svjedoče, koliko ljudi je uključeno u aktivnosti, kako lobiraju na političkom nivou protiv okupacije. Postoje indicije da u Izraelu raste broj dezertera i prigovarača savjesti i to u ne malom broju. Odatle valjda i veliki pritisci od strane vlasti i radikalnih grupa na njih, jer su oni vjerovatno jedan od bitnih faktora koji potiče te pojave. Ali zato su im kancelarije bez ikakvih obilježja, u nekom skromnom stanu u predgrađu, i bez najave i kontakta ne može ih se naći lako. Zanimljiva je i aktivnost koju rade sa različitim grupama i pojednicima – obilazak okupiranih područja Zapadne obale uz primjereno pojašnjavanje tamošnjih prilika i bitnih mjesta. I to bez relativizacije surovosti same okupacije, sa pojašnjavanjem puno važnih detalja.
Bio sam sretan kada mi je ponudio da me povede u Hebron u obilazak, što sam sa zahvalom prihvatio. Zajedno smo proveli cijelo popodne, promatrajući razne fenomene okupiranih područja Zapadne obale. Od neizbježnih checkpointa (na kojima smo, kao Izraelci, prolazili na mahanje), ogromnog zida koji se i dalje gradi, cesta za Izraelce, ali ne i Palestince, samog Hebrona kao simbola okupacije. U Hebronu nisu rijetki nasilni sukobi, palestinske kuće i prozori imaju rešetke, kao i koridori kojima im je dozvoljeno kretanje po gradu. Ulazak u džamiju u Hebronu izgleda kao solidan security u kasarnama. Groznih detalja u Hebronu ima na desetine i o svemu tome mi je vrlo strpljivo pričao moj domaćin koji je, kao vojnik, i sam bio na tim mjestima prije par godina. Inače, koncept naseljeničkih (“settlers”) područja je svojevrsni vid perfidne okupacije gdje se u novoizgrađene objekte nasele izraelski doseljenici sa porodicama, uz obaveznu zaštitu IDF-a. Na taj način je o Hebron postepeno skoro potpuno etnički očišćen.
Za nekog koje doživio rat, ovo je bilo poprilično teško iskustvo. Ne zato što me podsjetilo na vlastita iskustva, već na morbidnu kreativnost u sprovođenju nasilja. Naravno da nećete naći zvaničan dokument vojske o tim metodama. To se sprovodi neformalno, ali vrlo efikasno.
Nakon svega, nije me zasmetalo kada nas je zaustavio jedan od mnogih izraelskih vojnika, pa me predstaviše kao čovjeka iz Srbije. Odmah mi je bilo jasno zašto, a i sasvim mi je bilo svejedno. Ne bi bilo dobro valjda da posumnja da sam musliman, pa je to bilo praktičnije. Ima trenutaka i faza u životu kada vam ti identiteti nisu bitni. Podsjetilo me sve to na izreku duhovnjaka Rumija: „Nit sam kršćanin, niti Jevrej, niti musliman… Vidio sam dva svijeta kao jedan.“
Vidio sam bivšeg izraelskog vojnika, jednog od osnivača Breaking the silence, kako sjedi ispred džamije u Hebronu i pije kafu sa Palestincima. Skoro sam zaplakao i zagrlio ga.
Posljednje popodne i veče proveo sam u Jerusalemu. Dugo sam se molio u džamiji Al Aqsa. Ona se nalazi tačno iznad Zida plača. I plakanje me je smirilo. Prišlo mi je dijete i sjelo kod mene. A ni djevica Marija nije bila daleko od tog mjesta.
Prisjetio sam se kuranskog ajeta: „Biće sigurni samo oni koji svoje vjerovanje sa nasiljem ne miješaju“.
[1] “Rupa u neprobojnom zidu”
[2] Koalicija žena za mir
[3] Ratnici za mir
[4] Lomeći tišinu
[5] Israel Defence Forces – Izraelske odbrambene snage
[6] Izraelsko-palestinski Dan sjećanja
[7] Ova organizacija radi i druge značajne aktivnosti i više o tome možete vidjeti i na njihovoj internet stranici: http://cfpeace.org/.
[8] “Valcer s Bashirom”