Bivši logoraši i mirovni aktivisti zajedno obišli mjesta zatočenja u Hercegovini

| CNA |

Sa bivšim logorašima, uz podršku mirovnih aktivista, novinara i ratnih veterana CNA je posjetila bivše zatočeničke objekte na području Konjica, Mostara, Istočnog Mostara i Jablanice ...

11. mart/ožujak 2024

Sa bivšim logorašima, uz podršku mirovnih aktivista, novinara i ratnih veterana od 9. do 11. marta/ožujka 2024. Centar za nenasilnu akciju je posjetio bivše zatočeničke objekte na području Konjica – kasarna Čelebići, Mostara – Heliodrom u Rodoču, Istočnog Mostara – bivša Osnovna škola u Zijemlju i Jablanice – Muzej “Bitka za ranjenike na Neretvi”.

Centar za nenasilnu akciju od 2015. godine sprovodi i akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u BiH. Kasarna u Čelebićima, Heliodrom u Mostaru, nekadašnja škola u Zijemlju i Muzej “Bitka za ranjenike na Neretvi” prepoznati su kao mjesta zatočenja u više presuda Haškog tribunala, Suda Bosne i Hercegovine i drugih sudova u BiH te je za zločine počinjenje na ovim lokacijama osuđeno više osoba. Do danas, nijedno od ovih mjesta nije obilježeno, a o samim mjestima zatočenja i sudskim procesima više informacija je dostupno na stranici Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja u BiH.

Osim što mnoga mjesta stradanja, među kojima su i zatočenički objekti, do danas nisu obilježeni, bivšim zatočenicima, preživjelim i porodicama ubijenih nerijetko se onemogućuje ili otežava pristup ovakvim mjestima. Zajednička posjeta ovakvim mjestima ujedno je i poziv vlastima, posebnom onim na lokalnom nivou, da žrtvama koje se bore za pravo na sjećanje budu podrška, a ne prepreka, da im omoguće nesmetan pristup lokacijama, kao i trajno obilježavanje ovakvih mjesta, navodi se u saopćenju Centra za nenasilnu akciju.

Udruženja logoraša Mostar ustrajno se bori da se bivšim logorašima omogući pristup Heliodromu i drugim nekadašnjim lokacijama zatočenja na području Mostara. Nažalost, pristup nije bio omogućen ni ovaj put, objekat logora nije obilježen kao mjesto zatočenja dok se istovremeno planira izgradnja muzeja posvećenog HVO-u. Kroz ovaj logor je, prema svjedočenjima bivših logoraša, prošlo 10.000 ljudi od toga 6.000 Mostaraca.

“Ovdje su bili zatvarani ljudi, muškarci od 5 do 86 godina i žene različite životne dobi. Mi smo pisali Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine protiveći se izgradnji muzeja na bilo kojem mjestu na kojem je počinjen ratni zločin i sudski dokazan zločin. U tom pismu smo govorili, zamislite kada bismo mi kao Bošnjaci tražili da se napravi muzej ARBiH u Čelebićima koje smo evo posjetili. To bi bilo skrnavljenje žrtava, to je vrijeđanje, to je najgora forma koja se može desiti. Kada se borimo protiv izgradnje tog muzeja, koji će evidentno biti napravljen zajedničkim snagama vlasti BiH i Hrvatske, mi poručujemo da se time čini poratni zločin. Novi zločin čine. Ja kao Bošnjak ne mogu prihvatiti, ne mogu se složiti, i mogu samo reći da se stidim zločina gdje su ih pripadnici ARBiH počinili, recimo u Grabovici ili na bilo kom drugom mjestu. Mi smo kao Udruženje logoraša Mostar dali inicijativu Hrvatskoj udrugi logoraša Mostar da idemo zajednički položiti cvijeće u Grabovicu i da dođemo ovdje na Heliodrom. Nažalost, ljudi bi personalno željeli to učiniti, ali ne smiju od politike. Mi smo jedino udruženje koje bitiše na prostoru Hercegovine koje nije pod kontrolom nijedne politike. Niko nas ne voli, niko do nas ne drži, jednostavno iz razloga što smo mi kao žrtve nepoželjni svim stranama. I zato do dana današnjeg na nivou BiH nema zakona o civilnim žrtvama rata. Mi smo udruženi u našoj patnji, a oni, političari, su udruženi u svom zločinu!”, kazao je Edin Batlak, bivši logoraš iz Mostara.

Posjeti bivšim mjestima zatočenja na području Hercegovine pridružili su se bivši logoraši, ratni veterani i mirovni aktivisti iz Mostara, Rogatice, Zavidovića, Konjica, Sanskog Mosta, Rudog, Dervente, Žepča, Fojnice, Livna, Sarajeva, Novog Grada/Bosanskog Novog, Doboja, Prijedora, Šamca, Goražda, Bihaća, Brčkog, Bugojna, Beograda, Paraćina, Čačka, Kruševca, Prilepa, Skopja, Požege i Zagreba.

Slobodan Mrkajić koji danas živi u Rogatici bio je zatočen od maja 1992. do sredine 1994. na području Konjica, Igmana i Hadžića. Danas je predsjednik Udruženje logoraša Sarajevsko-romanijske regije i predsjednik Skupštine Saveza logoraša Republike Srpske, a dolazak u Ćelebiće gdje je u zatočenju proveo više mjeseci za njega je posebno emotivan.

“Ovdje je stradanje bilo strašno. Od silovanja, mučenja, premlaćivanja, kidnapovanja, nestajanja, ima nepronađenih ljudi još. U hangaru iza mene sam bio sa dvojicom, u stvari sa familijom. Samo još jednom da ponovim da znate šta se prošlo ovdje, ne može se ispričati. Neko mi kaže piši knjigu, ne bih je napisao, ne bih mogao, svakih 24 sata bi bila knjiga od po 200 stranica, nemoguće je napisati, a i nemoguće je prenijeti, to mogu razumjeti samo ovi moji logoraši što su ovdje sad i što su preživjeli što i ja… Bilo koji, svi istu priču pričamo i vrlo brzo se usaglasimo. Isti tretman je bio, kao po receptu, evo klimaju glavom…”, kazao je Slobodan Mrkajić stojeći ispred hangara u kojem je bio zatočen sa drugim članovima porodice uključujući i oca.

Marinko Ljoljo tokom 1993. i 1994. više mjeseci bio je zatočen u podrumima Muzeja “Bitka za ranjenike na Neretvi”. Do danas muzej nije obilježen kao mjesto zatočenja, a svakog 1. marta ispred muzeja se organizira zvanična komemoracija u znak sjećanja na izlazak na slobodu poslednjih zatočenika i raspuštanje logora.

“Gotovo niko nije odgovarao za osnivanje logora, koji su formirale lokalne vlasti sa vojnim vrhom. Do sada je veliki broj osoba koje su bile počinitelji umrlo. Dvije osobe su na izdržavanju kazne u zatvoru i nad nekoliko osoba se vodi postupak protiv postupanja nad ratnim vojnim zarobljenicima. O civilnim žrtvama niko ne govori. Tužiteljstvo je i dalje gluho, nijemo i slijepo na naše insistiranje da su se desile određene stvari kojima bi trebalo proširivati optužnice. Logoraše niko ne voli, jer su nepoželjni u svojim sredinama kao svjedoci i kao žrtve”, kazao je Marinko Ljojo, prisjećajući se svojih zatočeničkih dana u Muzeju “Bitka za ranjenike na Neretvi”.

Doprinos izgradnji inkluzivne, neselektivne kulture sećanja u BiH, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo – Beograd (CNA) je pokušao pružiti na različite načine: istraživanjem mjesta stradanja i mjesta sjećanja, sakupljenim u bazi podataka i web-sajtu kulturasjecanja.org; publikacijom „Rat sjećanja“; izložbom „Rat sjećanja“ kojom smo u nekoliko godina obišli region; programima neformalnog obrazovanja sa ciljem podizanja društvenog kapaciteta za izgradnju mira; razmjenom i učenjem iz iskustava drugih zemalja, te sistematiziranjem sakupljenog znanja; zajedničkim komemorativnim akcijama ratnih veterana iz BiH, Hrvatske i Srbije.

“Nažalost, i danas, skoro 30 godina nakon rata, uz rijetke časne izuzetke, sprovođenje selektivne empatije samo sa žrtvama iz svog naroda dominantni je pristup, kako u BiH, tako i u regionu. U ova dva dana zajednički smo sa ljudima dobre volje sa svih strana obišli četiri nekadašnja zatočenička objekta i pokazali da je drukčije, zajedničko, sjećanje moguće. Zahvalni svim ovim ljudima, svim ljudima dobre volje koji su spremni da zajednički dođu na sva mjesta stradanja, da zajednički pozovu da ona sva budu obilježena, da odaju počast svim žrtvama. Jasno nam je da ne možemo nadomjestiti ljudske gubitke i patnju, ali želimo učiniti sve što je u našoj moći da izgradimo odnose međusobnog uvažavanja, poštovanja i povjerenja koji bi bili brana prijetnji da mržnja među ljudima različitih zajednica bude temelj novih nepravdi i nasilja u budućnosti. Iskreno žalimo što nam, i pored višemjesečne komunikacije, Sveučilište u Mostaru i Muzej ‘Bitka za ranjenike na Neretvi’ nisu omogućili pristup nekadašnjim zatočeničkim objektima. Posebno nas boli činjenica što se radi o dvije javne ustanove, ustanove čija je primarna uloga obrazovanje, a koje na različite načine poriču patnju i bol ljudi koji su bili zatočeni u ovim objektima”, kazala je Tamara Zrnović iz Centra za nenasilnu akciju.