“Mramor, kamen i željezo” je pjesma sa istoimenog live albuma Bijelog Dugmeta, simbola krvavo raspadnute nam države i metafore za procese u toj državi.
Tim koja obilježava neobilježena mjesta stradanja – Dalmir, Tamara, Čedomir i Amer ovu je akciju uradio u krajevima koji su bili poznati po svojim udarničkim rudarskim kopovima i jamama, a koji su sada rugla i ruševine jednog prošlog vremena. U akciji održanoj od 26. do 29. marta/ožujka 2018. obilježili smo neobilježena mjesta stradanja i patnje u Varešu, Kaknju, Jajcu, Prijedoru i Korićanskim stijenama. I ovaj put nam se pridružio novinar freelancer Ajdin Kamber koji je dokumentirao sve što radimo.
Vareš je malo rudarsko mjesto u kojem je sve bilo povezano sa željezom koje se tu vadilo. Struktura stanovništva bila je oblikovana najsvjetlijim dobom radnih pobjeda kojima se punio grad i omeđena kamenom antifašizma i rudnikom željezne rude. Općina je imala minimalnu nacionalnu prevagu broja Hrvata u odnosu na Bošnjake i Srbe.
Rat je promijenio sve, nekad općina sa mramornim spomenicima NOB-u i snažnim radničkim i socijalističkim nabojem odjednom je morala podijeliti nepodjeljivo. Općinsku vlast 1992. nasilno preuzima HDZ i tako biva sve do sukoba između HVO-a i ARBiH 1993. godine koji kulminira zločinom u Stupnom Dolu, nakon kojeg vlast preuzimaju snage ARBiH. U Varešu smo obilježili dvije lokacije, bivšu zgradu Autotransa i Šumarstva koja je sada u vlasništvu Islamske zajednice i gdje su 1994. zatočene osobe hrvatske nacionalnosti, te mjesto stradanja – ruševinu zanatske škole u rudarskom predgrađu Vareš-Majdanu gdje je, prema riječima našeg lokalnog partnera Zlatka Prkića, predsjednika Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata, bilo mjesto zatočenja i Bošnjaka i Hrvata i Srba, u različitim periodima ratnih događanja.
Sljedeća lokacija je u Kaknju, tik uz autoput Sarajevo-Zenica. Upečatljivi i zatvoreni bivši motel “Sretno” bio je 1993. godine mjesto zatočenja Hrvata sa područja Kaknja koji su bili zarobljeni prilikom sukoba ARBiH i HVO-a.
Tri kilometra prije Jajca, na magistralnom putu Donji Vakuf-Jajce nalaze se Bravnice, neobilježeno mjesto stradanja gdje je 13. 9. 1995. godine napadnuta kolona srpskih izbjeglica koja se povlačila iz Donjeg Vakufa, ili Srbobrana, kako su ga tadašnje vlasti 1992. preimenovale. Tom prilikom je, prema izvještaju MUP-a Republike Srpske, ubijeno najmanje 32 ljudi, civila, žena, djece, starijih osoba i devet vojnika VRS.
Kako nam je ispričala direktna svjedokinja tog zločina Nadežda Janković, predstavnica “Udruženja žene žrtve rata RS”, koja nam se sa kolegicom pridružila u obilježavanju, maskirane hrvatske jedinice njihov su autobus gađale zoljom i drugim raspoloživim oružjem. Tada su, prema riječima svjedokinja, ubijene 82 osobe. One su ovom prilikom, prvi put na ovom mjestu stradanja, zapalile svijeće te odale poštu stradalima, i upravo to što ove žene do sada nisu mogle obilježiti ovo mjesto stradanja uvjerilo nas je da izgradnja konstruktivne i inkluzivne kulture sjećanja nema alternativu. Nažalost, za ovaj zločin još nitko nije odgovarao. MUP RS je Tužiteljstvu BiH podnio izvještaj o ratnom zločinu no optužnica još uvijek nije podignuta. Slučaj od 2005. stoji u ladici Tužiteljstva BiH pod brojem KT-RZ-192/05.
Akciju smo nastavili u Prijedoru. Tokom 1992. godine tu se ispoljila sva sila onoga što će se kasnije po sudskim procesima nazivati etničko čišćenje. Više od 50.000 građana Prijedora nesrpske nacionalnosti je moralo napustiti svoj grad, a njih 3.176 je ubijeno. Većina Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prije protjerivanja iz grada bili su zatočeni u nekima od prijedorskih logora. Keraterm, Trnopolje, Omarska su postali simboli koji podsjećaju na Prijedor više nego Kozara i Rudnik Ljubija.
Tim koji obilježava neobilježena mjesta stradanja je već jednom, 2016. bio u Prijedoru i tom prilikom smo obilježili Dom kulture u Trnopolju.
Iako u Prijedoru postoji jako puno mjesta stradanja koja nisu obilježena, u dogovoru sa našim lokalnim partnerom Edinom Ramulićem, logorašem, veteranom i mirovnim aktivistom, odlučujemo se za obilježavanje četiri mjesta stradanja koja u javnom diskursku prolaze donekle ispod radara.
Pomoćni objekt stanice javne bezbjednosti u Prijedoru je neobilježeno mjesto stradanja i služio je kao tranzitna točka za zatočenike koji su otamo premještani u druge zatočeničke objekte, najčešće u Omarsku. U jednoj ćeliji je znalo biti i 30 zatočenika koji su, nažalost, dobro upamtili špalir kroz koji su prošli napuštajući SJB Prijedor.
I prijedorska okolica ima dugu rudarsku tradiciju, vađenje željezne rude u Omarskoj i Ljubiji je stvorilo rudarske gigante i ogromnu infrastrukturu koja je jela okolno tlo. U Ljubiji, u samoj blizini rudnika nicale su potleušice koje su služile rudarima za život. Naravno, trebalo je omogućiti i druge životne sadržaje pa je izgrađen i stadion zbog kojega smo mi posjetili Ljubiju.
Stadion FK Rudar u Ljubiji, ljeta 1992. bilo je mjesto zatočenja osoba nesrpske nacionalnosti sa okolnog područja. Najmanje 15 osoba nesrpske nacionalnosti je ubijeno u prostorijama stadiona.
U blizini Ljubije se nalazi i mjesna zajednica Miska glava, u čijem su Domu kulture bili od 21. do 25. 7. 1992. zatočeni Bošnjaci iz okolice koji su kasnije premješteni na stadion u Ljubiju.
Nakon obilježavanja zatočeničkih objekata oko Ljubije, ulazimo i u sam rudnik Ljubiju, ruinirani spomenik gladi za željeznom rudom, koji krije u svojoj utrobi lokaciju na kojoj su strijeljani zatočenici sa stadiona Ljubija i Doma kulture u Miskoj glavi. Na lokaciji “Kipe” gdje se odlagao otpadni rudarski materijal pronađene su masovne grobnice Redak 1 i Redak 2 sa više od 120 tijela ubijenih Prijedorčana.
Napuštamo Prijedor, prateći put kojim su protjerivani Prijedorčani nesrpske nacionalnosti, tim putem su 21. 8. 1992. krenuli i autobusi iz logora Trnopolje. Uz pratnju Intervetnog voda SJB Prijedor, autobusi su zastali između Kneževa/Skender-Vakufa i Travnika, na lokalitetu Korićanskih stijena gdje su zatočenici, njih više od 150, izvedeni i strijeljani. Korićanske stijene su neobilježeno mjesto stradanja na kojem se, zbog političkih opstrukcija, ne može postaviti spomen-obilježje. Dugi niz godina ovdje se održava komemoracija na koju obitelji žrtava donose spomen obilježje te ga nakon komemoracije sklanjaju. Obilježavanjem ovog mjesta stradanja želimo izvršiti pritisak na vlasti Kneževa da napokon adekvatno memorijaliziraju tu lokaciju.
Spletom okolnosti ova nas je akcija vodila rudarskim krajevima, vidjeli smo sjaj i bijedu nekada slavnih a danas propalih gradova i rudnika. Bili smo na mjestima koje nose breme onoga čemu je rat namjerio da se tu odvija, vidjeli smo objekte koji će zauvijek podsjećati da je tu nekad netko patio, bili oni memorijalizirani ili ne.
Mjesta stradanja su svuda u BiH, stotinu ovakvih akcija ih ne može sve obilježiti, ali o mjestima stradanja treba pričati. Treba upozoravati da nam se dogodilo, ono što nam se nikada više ne smije dogoditi. Mramorom i kamenom.
Akcija se nastavlja na društvenim mrežama, Facebooku i Twitteru.
Video sa sprovedene aktivnosti možete pogledati OVDJE.