Politički i društveni konteksti u kojima delujemo

rujan/septembar 2021. – rujan/septembar 2022.

Hrvatska: Quo vadis Hrvatska?

 

Završetkom pandemijske drame i cijelog niza izvanrednih okolnosti koje su obilježile protekli period naših života možemo reći da smo se vratili u normalne tokove društvenih i političkih odnosa. Dramatika tih odnosa možda jest umanjena onime što smo proživjeli u situaciji svjetske zdravstvene ugroze, ali na mikroregionalnoj razini ta dramatika još uvijek ima veliku važnost u oblikovanju naših odnosa i naše budućnosti. Trzavice između Hrvatske i Srbije možda ne znače mnogo u Washingtonu, ali u Vukovaru i Kninu oblikuju svijet. Posebice su te trzavice i nerješeni odnosi dobili na važnosti nakon što smo postali svjesni krhkosti mira i koliko je malo potrebno da nam se rat opet prišulja kao što smo vidjeli na rusko-ukrajinskom primjeru gdje je rat bio pogonjen pod tepihom nagomilanim problemima i nerješenim odnosima. Uvijek postoje oni koji samo čekaju pravi moment.

Elem, maske se ne nose, rat bjesni u Ukrajini, a kod nas se opet igraju stare utakmice.

Slučaj Milanović

Problematika ponašanja Zorana Milanovića nije nešto novo, ali u svakom slučaju nije ni stvar na koju ćemo se tako lako naviknuti. Zlatna zagrebačka mladež, kaljena po briselskim i drugim diplomatskim hodnicima, od početka svog mandata puni naslovnice nesmotrenim i bezobraznim izjavama i tjera nas da klikamo i pratimo reakcije koje pritom uzrokuje. Iako se osobno diči ustavnim patriotizmom i držanjem slova Ustava, Zoran Milanović od ustavnih vrijednosti selektivno prakticira i promovira samo one koje on očito smatra vrijednima. Najvažnija ustavna vrednota, sudeći po angažiranosti kontroverznog (o da, došao je do titule kontroverznosti) nam predsjednika je briga za prava i dobrobit Hrvata koji žive izvan domovine, pri čemu se on tu trenutno i jedino bavi pravima Hrvata koji žive u BiH.
Svojim djelovanjem, posjetama, odlikovanjima kojima već dvije godine miluje srce i uši domoljubno orijentiranog puka, Zoran očito pokušava osigurati sebi drugi mandat na mjestu prvog u Hrvata. Iako se radi o nizu simplificirajućih izjava koje su tu da pokažu njegovu opuštenu i fakinsku stranu te da poberu simpatije nekih desnijih krugova, posebice onih koji korijene vuku u BiH, te izjave su nažalost dovele do opasnog narušavanja odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Iako ti odnosi ni prije nisu bili harmonični ni konstruktivni, oni su sad došli u fazu u kojoj uopće ne postoje ozbiljni politički glasovi koji bi pokušali na toj političkoj razini djelovati konstruktivno i graditi odnose između ova dva, međusobno toliko povezana i usmjerena korpusa.

Osim toga, Zoki nije propustio odlikovati novu turu optuženika za ratne zločine, narušiti odnose između Hrvata i Srba napadajući Milorada Pupovca, zakuhati s pola članica NATO-a prijeteći blokadom ulaska Finske i Švedske, stigmatizirati Rome kao sakupljače smeća, i tako u nedogled. Sve u svemu, ako su i postojali neki koji su imalo gajili nade da će predsjednik lijevo liberalne orijentacije biti konstruktivan po pitanju najvažnijih odnosa u državi i regiji, te su nade pale u vodu. Ostaje nam samo da vidimo kakve nam to trzavice i skandale nose iduće dvije godine mandata i nada da će briselske uzde ipak biti dovoljno jake da nas drže pod kontrolom.

Nacionalni ciljevi

Još od osamostaljenja Hrvatske jedna od najčešćih mantri od strane prvih u Hrvata je ostvarenje nacionalnih ciljeva. Iako se o tim nacionalnim ciljevima i nije konzultiralo šire narodne mase, oni su ipak smjerom zacrtanim devedesetih podrazumijevali pristupanje Hrvatske u Europsku Uniju i NATO, što je i ostvareno. Dvijedvadesetdruga je izgleda bila godina ostvarenja ostatka nacionalnih ciljeva. Ostvarenje nacionalnog cilja prometnog povezivanja Dubrovnika i okolice s ostatkom Hrvatske kopnenim putem koji se godinama mantrao bilo je , ostvaren je ove godine pompoznim otvaranjem Pelješkog mosta. Mega projekt vrijedan više od 2 milijarde kuna zaobišao je Neum i omogućio putovanje u/iz Dubrovnika bez zaustavljanja na granicama. Dobili smo megamost, solidne estetike, ali osim simboličke vrijednosti, dugoročno gledano jako male uporabne vrijednosti, uzimajući u obzir da u zaleđu Neuma i primorja prolazi Jadransko-jonski cestovni koridor koji će kad-tad u potpunosti istisnuti most. Dugoročno gledajući Pelješki most gubi svoju svrhu jer mostovi se ne prave za desetljeća, nego za stoljeća. A tko zna, možda BiH nekad uđe i u EU. Iako su neki rekli da Pelješki most predstavlja dokaz odustanka Hrvatske od teritorijalnih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu, po meni on predstavlja dokaz odustajanja od regionalne suradnje i prihvaćanja BiH kao ravnopravnog partnera, jer zašto bi s BiH dogovorili deseterostruko jeftiniji cestovni koridor iza Neuma kad možemo pokazati snagu i simbolički izgraditi najveći most u Hrvatskoj. Prst u jedino BH morsko oko europskim novcem.
Ostali su, gledajući popularne nacionalne ciljeve, još ulazak u Schengen i uvođenje Eura, što je planirano za 2023. godinu. Šta onda?  Koji će nam to nacionalni ciljevi biti u fokusu nakon ostvarenja ovih do sada razvikanih ostaje nam za vidjeti, iako nas se oko njih vjerojatno neće pitati. Možemo se jedino nadati da će nekada među nacionalne ciljeve u skladu s Ustavom i najvišim vrednotama ući i mirotvorstvo te da će Republika Hrvatska postati konstruktivan i fer partner svojim susjednim zemljama. Koliko god bježali od susjedstva, ono će uvijek biti na granicama. Srednja Europa je daleko, a BiH i Srbija će zauvijek biti na granici, tj.jako blizu. Uostalom većina svijeta nas svakako trpa u košaru zvanu Zapadni Balkan. Tko zna, možda i mi doživimo jednog dana pacifikaciju regije i onu razinu suradnje i prosperiteta koju vidimo u ostatku Zapadne Europe. Ali, onda moramo u tome i aktivno sudjelovati.

Osim toga, gledajući dinamiku odnosa između Hrvatske i BiH, BiH je bila i ostala nacionalni cilj Hrvatske. Već nekoliko godina, sa svih razina – diplomatskih i unutrašnjih, traje ofenziva koja teži ka nominalnom poboljšanju pozicije Hrvata u BiH. Ta ofenziva najveću snagu i odjek ima u Briselu, gdje Hrvatska kao članica EU sada iskorištava sve moguće kapacitete kako bi utjecala na promjenu odnosa unutar BiH te kako bi osigurala jednakopravnost Hrvata unutar BiH. Tu ofenzivu zajednički provode i predsjednik i vlada i Sabor te je to, po svemu sudeći, njihov jedini iskreno usuglašen nacionalni cilj.

Regija i region

Ono što se događa u Hrvatskoj postalo je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju neodvojivo od šireg europskog konteksta i događaja u Briselu. Kako je premijer tamo rado viđena osoba   i kako je Hrvatska trenutno članica koja pristaje uz sve proeuropske ideje i inicijative, Hrvatska se u kontekstu rata u Ukrajini od početka stavila na stranu najodlučnijih zemalja članica kad govorimo o podršci Ukrajini. To je naravno imalo odjeka u regiji Zapadnog Balkana gdje su se mjesecima uspoređivale odlučnosti i neodlučnosti u osudama Rusije i podršci Ukrajini. Osim odlučnosti, u Hrvatskoj se i pomno pratilo koliko će hrabrosti i odlučnosti imati Srbija u ovoj novoj situaciji. Naravno, strogi monitoring pratilo je i likovanje, te osude neosuđivanja strašne agresije od vlasti u Srbiji. Iako su se svi ovi koraci mogli predvidjeti od trenutka otvaranja novog fronta na istoku, oni su za nas bili samo još jedan dio našeg mikrohladnoratovskog igrokaza u kojem sudjeluju Srbija i Hrvatska te koji je uz diplomatsku i državnu nesuradnju debelo praćen i lokalnom utrkom u naoružanju. Kako to biva, Hrvatska kupi Raffale, Srbija tajno iz Kine dovuče srednjedometni protuzračni sustav HQ22; Srbija nabavi Pancire, Hrvatska se nakiti Bradley-ima, i tako u nedogled. Uzimajući u obzir nacionalne sentimente i nišane, možemo zaključiti da ta oruđa čekaju trenutak kad će se upotrijebiti usmjerena u obe strane Dunava. Prvi među nama na obje strane, očito nisu svjesni, niti žele biti svjesni potencijala koji tom mikroutrkom u naoružanju grade.
Mini Hladni rat nastavljen je i diplomatskim sredstvima te je svoju kulminaciju doživio u nedopuštanju Aleksandru Vučiću da posjeti  Spomen područje Jasenovac u momentu kad je on htio. Iako je Aleksandar Vučić politička priča za sebe, i nakon što mu je ovo poslužilo kao još jedna cigla u vikitmizacijskom narativu prvenstveno usmjerenom na njega pa onda i na kolektiv kojim se diči i koji zastupa, moramo se zapitati što je Hrvatska i što su Hrvati dobili ovom zabranom. Jasenovac je mjesto sjećanja i najvećeg pijeteta o kome je brigu preuzela Republika Hrvatska i na čijem se teritoriju nalazi. Jasenovac je i mjesto u kojem je izvršen genocid nad Srbima, iako su u tom genocidu najviše stradali oni Srbi koji su živjeli van granica Srbije. Veliku simboličku važnost ima mogućnost i praksa posjeta srbijanskog vodstva Spomen području Jasenovac. Najviši mogući interes Republike Hrvatske je pijetet i komemoriranje onoga što se dogodilo u Jasenovcu te slanje poruke da se takvi užasi nikad više i nigdje ne smiju ponoviti. Simbolički najveću snagu bi imale zajedničke posjete hrvatskog i srbijanskog vodstva Jasenovcu, ali to su neostvareni snovi na koje ćemo još dugo čekati. Ovako smo dobili politički spin u režiji obje strane i simboličko potkusurivanje nečime što bi trebalo biti svetinja i jednima i drugima.

Stanje nacije

Početkom ove godine objavljeni su rezultati popisa stanovništva koji je obavljen tijekom 2021. godine i on nam govori da je stanje nacije u procesu decimacije. Decimacija je bila praksa koju su upotrebljavale rimske legije, pri čemu su kod loših rezultata u vojnim pohodima izvršavali kažnjavanje vojnih jedinica koje su podbacile tako što bi svakog desetog vojnika kamenovali ili nasmrt prebijali. Broj stanovnika Hrvatske smanjio se za skoro 10% u referentnom razdoblju od 2011. do 2021. godine te trenutno u Hrvatskoj živi 3.88 milijuna ljudi. Decimacija stanovništva Hrvatske zaslužena je nizom loših odluka i praksi na kojima smo nastali, funkcioniramo i na koje smo zapravo navikli. Tako nam je otkad znamo za sebe. Gledajući koje su to loše prakse koje nas decimiraju, među svim anketama, glavno, šampionsko mjesto redovno uzima korupcija. Koruptivne prakse su uvučene u sve pore društva te su postale općeprihvaćen način funkcioniranja, a oni koji nisu vični korupciji ili koji iz nekih moralnih razloga imaju problem s korupcijom, osuđeni su doslovno na smrt, što smo vidjeli u kolovozu u slučaju smrti jednog od najkvalitetnijih istraživačkih novinara u Hrvatskoj, Vladimira Matijanića, koji zato što nije htio nikoga zvati i nikome platiti, nije bio primljen na bolničko liječenje te je preminuo uslijed komplikacija uzrokovanih Corona virusom.

Koruptivna hobotnica i praksa ne bira ni vrijeme ni mjesto nego iskorištava svaku moguću priliku, što se pokazalo i u aferi koja je upravo otkrivena, a tiče se krađe više od milijarde kuna iz državne naftne kompanije INA-e. Sami izgovor brojke od milijardu je za većinu običnih civila neodređena brojka koju ne možemo zaraditi niti steći ni u najluđim snovima igrajući po pravilima. Preostaje nam jedino raditi i slušati o ovim brojkama iz snova. Iako sudeći prema inflatornoj dinamici, ova godina sve brojke lansira u brojke iz snova, a vrijednost onoga što teškom mukom zaradimo je svakim danom sve manja.

Gledajući i čitajući naslove i ono što nas okružuje, zapravo je teško osuditi bilo koga tko je sudjelovao u toj humanoj decimaciji i tko je u proteklih desetak godina odlučio napustiti ovo podneblje u potrazi za boljim životom.

Quo vadis Hrvatska

Što zapravo čekati i očekivati ovdje? Nove problematične izjave Predsjednika? Novog ministra ulovljenog u krađi milijuna? Nove smrti jer nismo dali kuvertu doktoru? Novi rat sa susjedima?

Gdje idemo, što čekamo – zna li itko?

Dalmir Mišković

 

Bosna i Hercegovina: Život u čekaonici Evrope

 

Podgrijavanje hladnog rata

Međutim, da se poslužim primjedbom jednoga svoga razumnog prijatelja, 1990-ih je nacionalistička politika eksplodirala u rat, a danas je ona implodirala u rat: dovela se do zida, do rata, ali njega jednostavno ne može biti jer za to ne postoje kapaciteti. Sve što možemo očekivati je dodatno desetljeće hladnoga rata, praćeno prevlašću mediokriteta, kriminalom i korupcijom, srozavanjem svih kriterija, svakodnevnim malim implozijama u mržnjama, populacijskom katastrofom zbog masovnog iseljavanja i prirodnog izumiranja, slabljenjem sekularnog i građanskog elementa u korist stalnoga jačanja političke religioznosti i konzervativizma i tako dalje. Ukratko: uništavanjem društva iznutra, i onoga u RS-u i onoga u Federaciji, i srpskog, i bošnjačkog, i hrvatskog, i bosanskohercegovačkog. Država će, dakle, formalno opstati, s manje ili više zajedničkih institucija, u to se kladim, ali ne vjerujem u zdravu budućnost društva u Bosni i Hercegovini.

Franjo Šarčević, decembar 2021.

U nekoliko rečenica citiranih iznad sažeta je cjelokupna ocjena društveno-političkog konteksta u Bosni i Hercegovini posljednjih godina, ali u protekloj godini je eskaliral. Njen autor, uspješni i mladi profesor na Univerzitetu u Sarajevu, dugogodišnji aktivista i kolumnista, izrekao ju je kao prognozu koja je, danas kada idemo ka kraju 2022. godine to možemo sa sigurnošću reći, bolno precizna. U međuvremenu, Franjo je s porodicom napustio (privremeno) BiH otišavši na postdoktorske studije, nesiguran da li će se ikada vratiti kao i hiljade drugih mladih.

Taj hladni rat povremeno se podgrijava do tačke usijanja i protekla godina u tom je smislu vjerovatno najizazovnija u postratnom periodu u Bosni i Hercegovini. Sa početkom invazije Rusije na Ukrajinu, bosanskohercegovačka kriza ispostavlja se kao druga potencijalno najopasnija i najzapaljivija u Evropi i nema naznaka da će se uz vladajuću političku garnituru uskoro nešto promijeniti. Ponovno raspoređivanje dodatnih snaga EUFOR-a, Bosna i Hercegovina na naslovnicama svjetskih medija sa otvorenim pitanjem je li novi rat moguć, strah običnih ljudi, govor mržnje u javnom prostoru i još štošta nas tek podsjećaju da je i  hladni rat ipak rat.

Ono što su tokom rata od 1992. do 1995. bili, ugrubo kazano, ratni ciljevi, danas su preživjeli u formi dominantnih politika u Bosni i Hercegovini. Pitanje uređenja države i svojevrsne ustavno-političke krize možda je najprisutnije i u bosanskohercegovačkoj i u javnosti van BiH i o tome su u protekloj godini ispisane hiljade stranica i nemoguće je u ovako kratkom osvrtu detaljnije ulaziti u finese problema. Ukratko, pitanje oko kojeg se lome koplja jeste državni ustroj koji je opet određenim dvjema krajnostima koje zagovaraju aktuelne politike: secesiju kojoj alternativa (privremena) može biti i labava konfederacija zasnovana na etnoteritorijalizaciji u kojoj bi svaka etnička grupa imala svoje parče zemlje, dok je na drugom polu jaka, centralizirana država.

Nakon što je prethodni visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH (OHR) Valentin Inzko nametnuo zakon kojim se zabranjuje negiranje genocida i drugih ratnih zločina, vladajuća politika u Republici Srpskoj predvođena SNSD-om i Miloradom Dodikom započela je proces tihe secesije kroz najavu formiranja vlastitih oružanih snaga, pravosudno-policijskog sistema i drugih institucija. Zima 2021. i proljeće 2022. obilježeni su upravo tom političkom krizom koja je u drugoj polovini 2022. zamijenjena političkom krizom vezanom za odnos Bošnjaka i Hrvata u kontekstu uređenja Federacije BiH, dijela BiH u kojem većinski žive Bošnjaci i Hrvati.

Ono što se dešavalo na društvenom nivou koji je površinski obilježen gore pomenutim političkim krizama jeste jedno stanje koje je najbliže nekoj vrsti hladnoratovske psihoze. Kao takva se održava gotovo svakodnevnim podgrijavanjem. Govor mržnje, dehumanizacija cijelih naroda kroz obraćanja putem medija i društvenih mreža nisu više u domenu nisko-pozicioniranih stranačkih poslušnika i botova, sada to ide od vrha, od predstavnika vlasti na najvišim funkcijama, počev od članova državnog predsjedništva, perjanica nacionalnih ali i stranaka građanske provenijencije. Također, poruke sličnog sadržaja dopiru i iz susjednih država, Hrvatske i Srbije. I udara se snažno, na emocije, s namjerom da uvrijedi i naljuti. U kost, što bi naš narod rekao.

Šta je nama OHR i šta želimo od njega?

Nažalost, vezivno tkivo BiH izgleda sad čini samo međunarodna zajednica (OHR) na čelu sa visokim predstavnikom Christianom Schmidtom. Bez obzira kako ga doživljavaju domaći političari, da li kao njemačkog turistu koji nema mandat Ujedinjenih nacija, ili kako mu je zvanje u punom kapacitetu i za koje ima podršku šire međunarodne zajednice, evidentno je da je u BiH došao da radi ono za šta je Članom II Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma kao visokom predstavniku zadatak. Dakle, tu je da pomogne ako zapne. A zapinjalo je ranije mnogo puta, i oko jedinstvene monete, registarskih oznaka za vozila, pa i oko dodjeljivanja zemljišta za izgradnju memorijalnog centra u Potočarima, Hrvatskoj samoupravi, Zakona o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca…  Bilo bi suludo i sada očekivati da bi legitimno izabrani politički predstavnici bez uplitanja i pomoći međunarodne zajednice i danas došli do dogovora i rješenja koja bi omogućila da nešto bude lakše u ovoj zemlji. Schmidt je već u svom mandatu koristio Bonske ovlasti, nametnuo je Odluku o finansiranju oktobarskih izbora, zabranio Zakon o nepokretnoj imovini RS-a te doprinio da Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima RS-a bude privremeno suspendovan i čeka odluku Ustavnog suda.

Visoki predstavnik je tu da zaštiti Mirovni sporazum, spriječi majorizaciju i otimanje ustavom zagarantovanog statusa konstitutivnog naroda bilo kojem od tri, Hrvatima, Bošnjacima ili Srbima. Svima je jasno da uz taj paket ide i poštovanje teritorijalnog integriteta države BiH, sastavljene od dva entiteta i Brčko Distrikta BiH.

Zašto ovo pišem i navodim? Jednostavno sam bio iznenađen količinom spinovanja i histerije koja je zavladala u bošnjačkom javnom mnijenju u vezi sa namjerom Schmidta da nametne izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH. Bošnjačke i građanske stranke, koje sebe tako predstavljaju, nisu ovako žestoko reagovale ni na Dodikove najave referenduma o podjeli BiH i otcjepljenju RS-a. Da li je ta žestina već parametar predizborne mobilizacije birača ili borba za bolju poziciju u pregovorima o Izbornom zakonu, ne znam, ali znam da je u tim danima količina mržnje prema Hrvatima eskalirala.

Sljepilo

Čudno je kako se jako brzo veliki broj ljudi u ovoj zemlji mobiliše kada su u pitanju reakcije na nešto što smatraju prijetnjom po vlastite nacionalne interese dok ih se kao pojedince obespravljuje i pljačka, a da se ni glava ne podigne. I još čudnije je kako reaguju na one koji su odlučili da se bore za svoja prava. Povorka ponosa održana je 25. juna i ove 2022. godine u Sarajevu. Jeste, nažalost, ponovo bilo potrebno ispuniti visoke bezbjednosne zahtjeve, jer je takva bila procjena sigurnosnih agencija, jeste, nažalost, ponovo bio upriličen i kontra skup, ali održana je. Čovjek bi očekivao i da povorku podrže predstavnici političkih opcija koji su istrajni u ideji ostvarenja vizije BiH kao građanske države, odnosno modela građanskog društva. Ali po reakcijama koje su uslijedile od oponenata povorke, uvidjelo je se da su taj događaj prepoznali kao opasnost po tradicionalne porodične vrijednosti, koje se, kao, ovdje stoljećima njeguju i ugrađene su u genom ovdašnjih ljudi. Predstavnici vlasti Kantona Sarajevo na čelu sa premijerom Edinom Fortom, koji su povorku podržali, bili su izloženi   napadima i pokušajima diskreditacije na više nivoa. Etiketirani su kao izdajnici, strani plaćenici, otimači novca iz budžeta građana … I naravno, ukazivano je na njih kao jeres i znatno ranije od početka izborne utrke pozivani su građani da im ne daju povjerenje na narednim izborima, jer dovode cirkus u Sarajevo.

Daleko smo mi od bilo čega građanskog, etno-religijska matrica je sveprisutna. Za građansko treba uvijek biti na strani ljudskih prava.

Mali mi na velikoj sceni

S početkom rata u Ukrajini, svjetlo pozornice je ponovo na nama, drugih značajnih promjena nema. Ukrajina i Moldavija su dobile status kandidata za ulazak u EU. Mali, ali ipak napredak ostvaren je po pitanju evropskih ambicija Bosne i Hercegovine. Kandidatski status je moguć, ali tek nakon sprovođenja ključnih reformi. U decembru 2016. godine, Evropska komisija poslala je BiH detaljan Upitnik. Dakle, dok se to ne završi ništa od statusa. To smo već znali, ali nadali smo se da ćemo taj zadatak preskočiti, jer nije izvjesno ko bi takav upitnik od naših vladajućih znao ispuniti. Naša je sudbina da budemo u čekaonici, dok vozovi prolaze.

U ostalim stvarima slijedimo evropski put. Inflacija je zvanično prema Agenciji za statistiku u BiH 14,4%, a nezvanično i 25%, pojedini energenti su poskupili i za 100-150%, prognoze za cijenu plina ali i samo snabdijevanje nisu optimistične, namirnice su svakim danom sve skuplje. Državna vlast u BiH je jedina koja nije uradila ništa na ograničavanju cijena i olakšavanju situacije građanima. Postoje inicijative za ukidanje akciza na gorivo, međutim to nije zaživjelo u Parlamentarnoj skupštini BiH, kao ni ukidanje PDV-a na osnovne životne namirnice. Da su parlamentarci imali volju da usvoje ta dva zakona, sigurno je da bi trenutna situacija bila mnogo bolja.

Nema se kome vjerovati da će nešto poduzeti, a ostaje briga kako ovo sve preživjeti.

Amer Delić

Srbija: Tačka.

 

Da bih napisala ovaj tekst, vratiću se, za početak na ono što bi trebalo da bude njegova suština: da opišemo atmosferu u društvu i okolnosti u kojima radimo na izgradnji mira u protekloj godini. Iako svake godine pišemo ovakve izveštaje, sa sigurnošću mogu da tvrdim: svake je godine sve gore i gore, i nemoguće je opisati sve okolnosti koje utiču na naš rad i na naše živote, kao građana Srbije koji ne pripadaju vladajućoj stranci, ne kao mirovne aktiviste i aktivistkinje.

Iz svih učenja i čitanja o diktatorskim režimima, sa kojima se nismo samo sretali u prošlosti, već oni određuju i našu sadašnjost, ni ova realnost Srbije se ne razlikuje mnogo. Dan za danom je slobode sve manje, godina za godinom se niže i svake smo sve obespravljeniji, sve tiši i sve nas je manje koji o tome možemo i smemo javno da govorimo. Diktatorski režim živi od desničarske ideologije, pa gotovo svakodnevno imamo prilike da ih sretnemo na ulici ili da budemo označeni kao neprijatelji, „drugosrbijanci“ ako pružamo podršku Ukrajini, zbog životne sredine, zbog LGBT prava, femicida, korupcije, nasilja…

Ko koga napada?

Ako živite u Srbiji, čitate tabloide (a to su sve štampane novine, osim jednih dnevnih i dva nedeljna lista – „Danas“, „NIN“ i „Vreme“, čiji domet je mali, zbog raznih pritisaka koje mediji trpe od vlasti) i gledate televizije sa nacionalnom frekvencijom, dakle, trudite se da se informišete iz dostupnih sredstava, nije čudo ako mislite da je Ukrajina napala Rusiju. Sve vesti sa glavnih i široko dostupnih izvora navode ili vam već daju gotov zaključak kako su podeljene uloge u tom sukobu, u kom je ruska strana označena kao ispravna, bratska, zaštitnička, ona koja se bori za pravoslavlje, porodične vrednosti, i protiv fašista, ona koja je na strani Srbije i koja nam najviše pomaže.

Iako je članstvo u EU navodni strateški cilj Srbije, ona je jedina zemlja kandidat za pridruživanje Evropskoj uniji (EU), pored Turske, koja nije uvela sankcije Rusiji zbog napada na Ukrajinu.

Kako su na novom konkursu održanom ove godine nacionalne televizijske frekvencije podeljene ponovo istim televizijama, listom onih koje su u službi vladajuće stranke, tako do najvećeg broja ljudi u Srbiji dopiru vesti da je rat na vratima, i da je samo pitanje dana kada će doći do sukoba sa Kosovom, Hrvatskom ili Bosnom i Hercegovinom, zavisi od doba dana i stava predsednika Srbije ko mu je koristan neprijatelj u tom trenutku. Čak i kada izjavi: “Ne pada mi na pamet da ratujem sa Bošnjacima“, to naravno kod svakog mislećeg bića izaziva jezu – odakle ideja da je rat moguć? Zašto se o tome govori? Ako on konkretno to neće, ko onda hoće? Ako neće s Bošnjacima, s kim onda hoće?

Izbori bez izbora

Vanredni izbori u Srbiji, predsednički, parlamentarni i delom lokalni, održani su 3. aprila. U trenutku kada završavam ovaj tekst, skoro pet meseci kasnije, još uvek nemamo formiranu vladu. Izbori su održani u nedemokratskoj atmosferi, sa izmenom izbornog zakona desetak dana pred raspisivanje izbora (u poslednjem trenutku da bi odluka bila legalna i objavljena u Službenom glasniku), sa neuređenim biračkim spiskovima, pritiscima i ucenama birača, sa medijima koji su u potpunoj službi vladajuće stranake, ali je opozicija ovog puta odlučila da ih ne bojkotuje kao dve godine ranije. Rezultati su očekivani, ali imajući u vidu u kakvoj opštoj atmosferi su održani, lično sam sklona optimizmu (teško opravdanom) da je zapravo vladajuća stranka Aleksandra Vučića najviše izgubila. On je pobedio, i ponovo postao predsednik, glasovima 58,59% izašlih glasača (2017. je imao 55,05%).

Lista oko vladajuće Srpske napredne stranke “Aleksandar Vučić-Zajedno možemo sve” ima 120 poslanika (2020. godine je imala 188 od ukupno 250 koliko ih čini Skupštinu), a njihov koalicioni partner Socijalistička partija Srbije ima 31 (imali 32). Opoziciona lista “Ujedinjeni za pobedu Srbije” ima 38 poslanika i građanska koalicija „Moramo“ 13, dakle ukupno 41 poslaničko mesto. Desna koalicija NADA u Skupštini ima 15 poslanika, a desničarske stranke Dveri i Zavetnici imaju po 10 poslanika, što je ukupno 35. Trinaest mandata imaju manjinske stranke.

Kome rat, kome brat?

U društvu u kom živimo neprestano smo izloženi teroru straha i pretnji. Rat je reč koja se koristi u svakodnevnom govoru i najviše je upotrebljavaju najviši zvaničnici države. I dok građanima prete raznim neprijateljima i izmišljenim ili stvarnim aferama – što su pretnje veće – to je sakrivanje nečega što se zaista događa uspešnije. Tako se svaka afera ove vlasti maskira nečim – pad aviona koji prenosi oružje iz Srbije, maskira se nekom aferom za jednokratnu upotrebu – i tu se ne bira sredstvo. Konkretno taj slučaj je maskiran zloupotrebom Jasenovca i stradanja ljudi u njemu. Baš kad je pao ukrajinski avion na severu Grčke, sa oružjem proizvedenim u Srbiji u državnoj fabrici „Krušik“, koje je diler iz Bosne i Hercegovine prodao Bangladešu, napravljena je višednevna lažna afera oko predsednikove posete Jasenovcu.

Predsednik Srbije je namerio da „privatno“ poseti Jasenovac, ali mu hrvatske vlasti to nisu dozvolile – jer je svakome jasno da je nemoguća privatna poseta osobe koja se nalazi na tako važnoj funkciji u drugoj zemlji – za početak, ako osoba privatno putuje – ko je odgovoran za njenu bezbednost? Ako osoba privatno putuje, ne treba joj saglasnost. Ukoliko se predsedniku Srbije bilo šta desi na tom privatnom putu – ko bi bio kriv? On sam nikada i ni za šta nije kriv. On je samo žrtva, kao što je srpski narod žrtva i to je mantra koja se ponavljala danima, toliko dugo i besmisleno jer zaista nigde nije bilo reči o stvarnim žrtvama u Jasenovcu, sećanja na njih, već je predsednik Srbije bio u prvom i jedinom planu kao žrtva, a sadašnja vlast, pa i građani Hrvatske kao agresori.

Taj „sukob“ sa Hrvatskom služio je i kao odmak od situacije na Kosovu, skrenuo nam je pažnju sa njega, jer se taj „rat“ stalno pominje u Srbiji, dok se o saradnji pregovara u Briselu. Građani Srbije se pripremaju da saradnje nema, niti je može biti, te da je rat uvek moguć i samo što nije, da su za to krivi isključivo Albanci sa Kosova i njihova vlast. U isto vreme se sa njima pregovara, pa je tako moguće da nam predsednik i njegovi saradnici slavodobitno saopšte da „od danas svi građani Srbije – svi Srbi, Albanci, Bošnjaci, Mađari, Romi, Goranci – mogu slobodno da putuju na KiM uz lične karte.“[1] Posle ove izjave preispitivala sam sebe – kad god sam išla na Kosovo prethodnih nekoliko godina, prelazila sam sa ličnom kartom, bez problema. Mogla sam to i 2017. i 2022. – šta se promenilo? Ustvari – nije se promenilo ništa za nas koji dolazimo iz Srbije. Promenilo se za građane Kosova, koji nisu mogli da uđu u Srbiju sa ličnom kartom izdatom na Kosovu, već su na granici imali probleme, izvođenje iz prevoza, i onda su dobijali određen papir, koji im je važio kao privremeni dokument. A dešavalo se da budu i vraćeni i da im ulazak u Srbiju ne bude odobren. Istina je da nisu mogli ni svi građani Srbije da uđu na Kosovo tek tako – neki su vraćeni. Recimo, pripadnici ultradesničarske grupe „Levijatan“, koji su u oktobru prošle godine krenuli uz ratne pokliče na društvenim mrežama na Kosovo – ali su vraćeni, jer nisu imali PCR test.[2] Iako je ova vest izazvala brojne duhovite reakcije, ipak je njena srž problem – odakle uopšte mogućnost da takve grupe postoje i imaju bilo kakvu društvenu ulogu? Oni zapravo predstavljaju produženu ruku vlasti – ono što vlast želi, a ne čini sama, delegira njima. Onda ih koristi da javnosti u Srbiji pokaže kako su takve grupe gore od onih na vlasti, a svetu da ne mogu da se bave rešavanjem problema, jer imaju otpor takvih grupa u društvu.

Mučnina i bes

Desničarske grupe, kojih nije malo – su paradržavne organizacije. I mafijaške grupe, iako se između njih najčešće može staviti znak jednakosti. Postoji jako opasna organizovana kriminalna grupa, bliska vlasti, koja je činila najstrašnije zločine, a čije su vođe (ako su to zaista vođe) uhapšene. Koloplet umešanosti državnih zvaničnika u zaštitu tih grupa, i prljavi poslovi koje su one obavljale za vlast zahtevaju jako dugačka objašnjenja. Meni, kao autorki ovog teksta je jasno da bi on bez opservacije o uticaju i dešavanjima vezanim za kriminalno delovanje i navodno sprečavanje daljeg delovanja hapšenjem bio nedopustivo uskraćen. Pa ipak, oprostite mi – ljudsko sam biće koje ne može da čita o tome kako su ljudi mleveni u mašinama za meso, sa svim užasnim detaljima. Ti ljudi imaju svoje porodice, majke koje su hrabro istupile tražeći istinu o svojim sinovima, a neke od njih su tu istinu i saznale sa televizije, gledajući jedno od vanrednih obraćanja predsednika Srbije. Ne pristajem da budem zlostavljana takvim vestima i informacijama, koje u meni, kao što pretpostavljam i u svakom ljudskom biću sa malo empatije i malo odgovornosti stvaraju ne samo mučninu, već i revolt – ko je odgovoran za to što su oni činili? Ko je svojim nečinjenjem dozvolio da postoje i da takve stvari rade? Na posletku – ko ih je slao da građane koji su prethodnih godina protestovali raznim povodima – tuku na ulicama?

Bombe i nepročitani mailovi

Svakodnevno smo zlostavljani činjenjem i nečinjenjem državnih organa. Majka sam koja je 16. maja rano ujutru dobila mail iz škole u koju ide moje dete, sa naslovom „Dojava o bombi“. Ispostaviće se da je sto škola u Beogradu dobilo mailove sa pretnjom da su postavljene bombe. Prethodnih dana evakuisani su neki tržni centri i javne institucije zbog takvih dojava. A onda je krenulo, i gotovo celi maj i jun su deca u pratnji policije izlazila sa nastave, zbog takvih dojava. To je bilo maltretiranje svih, i dece koja nisu imala nikakvu stručnu podršku, i roditelja. I pretvorilo se u cirkus koji je trajao skoro dva meseca – iako je uvek postojao neki broj građana koji ni takve pretnje, ni ponašanje onih koji u državi o bezbednosti treba da brinu nisu shvatali olako. Dešavalo se i da neka institucija shvati da je dobila pretnju tek posle nekoliko dana jer – nisu otvarali mail u međuvremenu.

Protesti i posledice

Deo društva je u stalnim protestima, i nema dana da se neko ne buni, pa ipak, sve proteste možemo da svrstamo u dve grupe: jednu koja se obraća predsedniku, i od njega traži rešenje, koje on ne daje, ali daje obećanja, i drugu koja se buni zbog principa, uključujući tu i vladavinu prava, i ne doživljava predsednika kao čudesno biće koje čarobnim štapićem rešava sve. Tako su trajali i traju brojni ekološki protesti, najveći su bili krajem 2021. godine zbog namere Rio Tinta da otkupom obradivog poljoprivrednog zemljišta otvori pogone za preradu litijuma, čime bi narušio eko sistem čitave regije Jadra. Blokada puteva širom Srbije dala je rezultat, i taj projekat je zaustavljen, no svi strahuju da je samo usporen, i da će nova vlada dati dozvolu da se taj projekat nastavi. Trenutno traju protesti u Šodrošu u blizini Novog Sada, gde aktivisti pokušavaju da zaštite šumu, te u okolini Majdanpeka, gde kineska kompanija Ziđin miniranjem planine Starice želi da proširi rudnik.

Protesta je bilo i zbog murala koji slavi osuđenog ratnog zločinca Ratku Mladiću u centru Beograda, koji su aktivisti prekrečili, pa desničari branili, pa aktivisti reagovali, i to je trajalo danima. U međuvremenu širom Beograda pojavili su se grafiti sa slikom Mladića. Policija je reagovala i sprečila aktiviste koji su protiv ovog murala da ga prekreče. Dve aktivistkinje koje su mural gađale jajima (Aidu Ćorović i Jelenu Jaćimović) su silom priveli u stanicu, ali se i tu oglasio predsednik i rekao da „policija nije štitila mural, već da neko ne bude povređen“, što je direktna podrška onima koji su taj mural napravili i branili ga.

Kao eho sporazuma koji je dogovoren sa Kosovom, u istom obraćanju i gotovo istoj rečenici, predsednik je zabranio održavanje Europrajda, zakazanog za 17. septembar. Iako on za to nema ovlašćenja, on je taj koji je zabranu obelodanio, sve se pozivajući na tešku bezbednosnu situaciju u kojoj se Srbija nalazi. Na reagovanje dela društva (mora se naglasiti da drugi deo u nekim versko-političkim litijama šeta Beogradom pod parolom zaštite „porodičnih vrednosti“ i protiv Europrajda, sa pretnjama onima koji ga organizuju i podržavaju) zbog te zabrane, rekao je, citiram:

„A to što ste planirali da imate, država je odlučila da nećete da imate. Tačka.” rekao je Vučić.

Europride, slobodu, sigurnost, bezbednost, osećaj da pripadate društvu, a ne da ste otpadnik zato što letujete u Hrvatskoj, letujete uopšte ili kritikujete predsednika i njegovu vlast, saradnju sa susedima, suočavanje sa ratnim zločinima i neveličanje osuđenih ratnih zločinaca, državu prava i pravde, objektivne i slobodne medije… upišite slobodno i vi ono što biste planirali da imate u Srbiji.

Država je odlučila da nećete da imate.

Tačka.

Katarina Milićević

 

Crna Gora: Pala Vlada, opet ?!

 

Ovu rečenicu je prije malo više od dvije godine u Crnoj Gori bilo teško i zamisliti, a kamoli izgovoriti. Međutim, samo u nešto malo više od dvije godine su “pale” tri Vlade. Prvo u avgustu 2020. godine ona višedecenijska DPS-a, a onda samo u sedam mjeseci 2022. godine i dvije nove Vlade. U februaru je izglasano nepovjerenje Vladi premijera Zdravka Krivokapića, a u avgustu manjinskoj Vladi Dritana Abazovića. Izgleda da se “stara dobra” (ne samo crnogorska) disciplina ne skidanja s vlasti pretvara u neku novu, malo više pokretljiviju i padu skloniju, “vitešku” disciplinu.

Vlada premijera Zdravka Krivokapića “pala” je u crnogorskom parlamentu glasovima opozicije i dijela vladajuće koalicije i to potpredsjednika iste te Vlade, Dritana Abazovića. Time je nakon 14 mjeseci okončan mandat Krivokapićevog kabineta u kojem je Abazović bio jedini političar, a svi ostali ministri “eksperti”. Pad Vlade treba tražiti u činjenici da nije od početka imala punu podršku svih svojih članova, da je njen legitimitet bio skoro beznačajan, a personalni sastav se okrnjio već nakon 6 mjeseci mandata, smjenjivanjem ministra pravde Vladimira Leposavića. Još veći balast predstavljalo je konceptualno razilaženje Krivokapićevog kabineta sa obećanjima pobjedničkog bloka biračkom tijelu. Očekivanja birača se nisu realizovala u radu nove Vlade, a posebno im je bio problematičan njen odnos prema NATO, Evropskoj uniji, Kosovu i naročito Srbiji.

Nakon pregovora krajem aprila je za novog premijera izabran dotadašnji potpresjednik Vlade Dritan Abazović. Prethodno je imenovana Danijela Đurović iz redova Socijalističke narodne partije za predsjednicu parlamenta. Abazović je pored toga što je ponosan na svoj i na rad prethodne Vlade, istakao da će se rad nove Vlade zasnivati na vladavini prava i ekonomskom razvoju. Međutim, nova Vlada sa premijerom koji po prvi put dolazi iz redova “manjinskog naroda” oborena je nakon samo tri mjeseca, tačnije 113 dana. Pad Vlade pokrenula je Demokratska partija socijalista, koja joj je do tada davala podršku. Podrška je prestala nakon što je Abazović potpisao “temeljni ugovor”^[1] sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC), za koji u DPS-u smatraju da je neustavan. Zamjerili su mu i da je napustio evropski put jer u međuvremenu nije došlo do deblokade pravosuđa, a što je glavni uslov za dalji napredak Crne Gore ka Evropskoj uniji. DPS nekome zamjera blokadu pravosuđa, i to smo dočekali! Dakle aktuelna vlada koju predvodi Dritan Abazović od 20. avgusta 2022. godine djeluje u tehničkom mandatu.

Ništa loše, reklo bi se, čak i poželjno, vlast je smjenjiva, to se konačno i u Crnoj Gori događa i to redovno (ne mora baš ovoliko često, ali kad su nove discipline u pitanju tu smo konzistentni). Međutim, da li je prije svega prvo 13 mjeseci, pa onda samo 3 mjeseca dovoljno vremena bilo kome da se u državi koja je decenijama zarobljena kriminalom, korupcijom, nepotizmom, partijakratijom itd., bilo šta uradi? Da li su očigledne opstrukcije opozicije i dijela vladajućih isuviše jake za bilo kakvu radikalniju promjenu? Ipak, i pored malo vremena, moramo se zapitati da li je Crna Gora danas u boljem stanju nego prije dvije godine ili prije pola godine, zavisno od toga rezultate koje Vlade posmatramo? Ili je doživjela još jednu u nizu degradacija, još jedan u nizu koraka unazad i u demokratiji, i u ekonomskom razvoju i u regionalnim i međunarodnim odnosima? U najboljem slučaju nismo li samo hibernirali prethodne dvije godine?

Kako upokojiti vampira?

Da se nova disciplina revnosno sprovodi, postarao se Demokratski front (DF) na čiju inicijativu je u prvim danima septembra 2022. organizovan sastanak predstavnika  parlamentarne većine iz 2020. godine. Na sastanku je potpisan sporazum^[2] i najavljeno formiranje nove Vlade Crne Gore (samo treća po redu u ovoj godini). Prva tačka tog sporazuma glasi “Eliminacija svake mogućnosti povratka DPS-a na vlast u bilo kojoj formi i nastavak demontaže bivšeg režima”. Lov na vampire ili dugo najavljivana lustracija? Za sve podjednako, nadamo se!

Tvrdnje da je na avgustovskim izborima 2020. godine konačno okončana ne samo decenijska vladavina DPS već i njihov politički život i uticaj, pokazale su se pogrešnim. DPS je ne samo kumovao padu Krivokapićeve Vlade, već je prvo podržao pa nakon samo tri mjeseca srušio vladu Dritana Abazovića. Kakav manjak moći! Pri tome je Milo Đukanović kao presjednik Crne Gore sve vrijeme upražnjavanja nove viteške discipline, ma koliko to teško bilo priznati, umnogome stabilniji pol crnogorskog društva, za razliku od vlade i parlamenta zbog čijih je unutrašnjih previranja i sukoba rad i jedne i druge institucije  daleko od efikasnog.

Politički upokojiti DPS, znači upokojiti višedecenijski „zarobljenu državu“, u kojoj su institucije ako ne i čitav sistem duboko srasle sa organizovanim kriminalom. Znači upokojiti korumpirano i nestručno tužilaštvo i sudstvo, osloboditi i sve ostale institucije, garantovati i sprovoditi vladavinu prava i sloboda i niz drugih stvari. Da se sa ovim procesom već započelo govori i to što su uhapšeni dugogodišnja bivša predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica i predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić, dok je Europol optužio dvojicu policajaca da su kao članovi jednog od dva najjača mafijaška klana švercovali velike količine kokaina. Medenica je osumljičena za protivzakoniti uticaj u više sudskih postupaka, dok se njen sin Miloš Medenica po podacima Europola sumnjiči za šverc cigareta i trgovinu drogom. Predsjednik Privrednog suda se tereti za malverzacije tokom stečajnih postupaka u kojima je, navodno, uzimao novac.

Sezona hapšenja počela je nakon postavljana Vladimira Novovića na mjesto Glavnog specijalnog tužioca. Njegov prethodnik, Milivoje Katnić, optuživan je da je štitio pojedince iz vlasti, naročito predsjednika države Mila Đukanovića. Hapšenja su nastavljena tokom ljeta, kada su prvo uhapšeni nekadašnji predsjednik i članovi Odbora direktora kompanije „13. jul Plantaže“ Veselin Vukotić, Božo Mihailović, Đorđije Rajković i Sead Šahman, a na kraju i    bivša izvršna direktorka kompanije Verica Maraš i to zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja u privrednom poslovanju. Hobotnici je počelo da se staje na pipke. Da li sazrijeva trenutak da se udari u glavu?

Mjesecima se već pretpostavlja i očekuje da će uslijediti hapšenja i nekih političara za koje postoje sumnje u korupciju ili protiv kojih su i ranije podnošene krvične prijave. Veliki dio javnosti tu prije svega cilja na članove Đukanovićevog DPS-a čije nedavno povampirenje samo otežava taj proces. Ali ukoliko postoji političke volje, a u nesumljivu hrabrost novog specijalnog tužioca smo se uvjerili, treba očekivati plodotvorno-lustrativnu crnogorsku jesen.

Hleba i praznika

Sedam godina od početka gradnje, Crna Gora je otvorila prvu dionicu svog prvog autoputa, koja će, kada bude završena, povezati Podgoricu sa sjeverom države i sa Srbijom. Za izgradnju 41 kilometara autoputa potrošeno je četiri Vlade i skoro milijardu evra. Procjene stručnjaka su da će to biti najskuplji autoput u Evropi, po izgrađenom kilometru.

Talas poskupljenja koji je Crnu Goru zapljusnuo početkom 2022. godine, dostigao je rekord u julu kada je inflacija bila 15%.  Pored negativnih tendencija na svetskom tržištu energenata, hrane i usluga, sve više se za uzrok tome uzima u obzir i početak primjene Vladinog programa “Evropa sad” kojim su od februara uvećane zarade i  povećana socijalna davanja, ali time i rashodi budžeta, što sve govori na kakvom je udaru životni standard u Crnoj Gori.

No kad nema hleba, ima praznika. Proslava 13. jula, Dana državnosti kada je svečano i otvoren autoput, okončana je intervencijom policije koja je spriječila širi sukob dvije grupe građana okupljenih u Nikšiću radi proslave praznika. Na glavnom gradskom trgu je održan skup u organizaciji crnogorske nacionalne organizacije pod nazivom Forum slobodnih građana Luča, dok je u blizini, na trgu Šaka Petrovića, praznik slavila druga grupa građana sa trobojkama, srpskim nacionalnim simbolima i simbolima Srpske pravoslavne crkve. Do većeg sukoba nije došlo zahvaljujući intervenciji policije koja je dvije grupe razdvojila, uhapsila više osoba, a intervenisala je i ekipa hitne pomoći. Pored osuda nasilja i traženja odgovornosti, nastavilo se po starom, Srbi su optuživali Crnogorce, Crnogorci Srbe, odgovornosti nema, a praznovanje je okončano suzavcem!

„Utihnuo duh crnogorskog junaštva, a još više čojstva“

“Prije 30 godina, u sumraku raspada jedne države, koja je, čak i prije nego je Evropa krenula tim putem, decenijama okupljala naše očeve u bratstvu i jedinstvu, na ovom mjestu, na plavoj obali Jadrana, za trenutak je utihnuo duh crnogorskog junaštva, a još više čojstva”, rekao je ministar vanjskih poslova Crne Gore, Đorđe Radulović, prilikom polaganja vijenaca na ulaz u Logor Morinj. Po prvi put nakon 30 godina delegacije Hrvatske i Crne Gore su zajedno odale počast postradalima u Logoru Morinj^[3] sa, kako je dodao Radulović, željom da se to nikad više ne smije ponoviti, te da je interes nove Crne Gore “pomirenje naših očeva zarad budućnosti naše djece”.

Da ovo nije izolovan slučaj govori i to da su memorijalnom skupu organizovanom 25. maja 2022. godine povodom obilježavanja trideset godina od deportovanja bosansko-hercegovačkih izbjeglica, prisustvovali direktor Uprave policije Crne Gore Zoran Brđanin, ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić, ministar pravde Marko Kovač i ministar rada Admir Adrović. Opet po prvi put, nakon trideset godina, predstavnici vlade Crne Gore prisustvuju obilježavanju godišnjice deportacije muslimana. Tog 25. maja 1992. godine izbjeglice su pohapšene i isporučene Vojsci Republike Srpske. Najveći broj od njih 79 je likvidiran, dok je njih 12 uspjelo da preživi mučenje u logorima.

Direktor Uprave policije Crne Gore Zoran Brđanin uputio je izvinjenje žrtvama i članovima porodica i iskazao žaljenje što do sada nije bilo političke volje niti spremnosti da se ovaj zločin prihvati, nazove pravim imenom i na valjan način do kraja rasvijetli. Adžić je poručio da podržava podizanje spomen obilježja ispred zgrade policije u Herceg Novom, rekavši da je to “ne samo profesionalna, već prije svega ljudska i moralna obaveza”^[4].

Svakako značajan pomak u odnosu na prakse dosadašnjih državnih zvaničnika ali da “duh junašta i još više čojstva” ponovo zaživi nisu dovoljna samo ova dva primjera, već ovakve i slične aktivnosti treba da postanu praksa i obaveza. A prilika za to pored ova dva slučaja u Crnoj Gori ima još. Recimo: Napad na Dubrovnik 1991 – stradalo 116 civila, 194 hrvatskih vojnika, 165 crnogorsskih pripadnika JNA; 33 000 ljudi prognano, 2071 stambenih objekata oštećeno ili uništeno. Bukovica 1992 – 6 osoba je ubijeno, 2 osobe izvršile samoubistvo nakon mučenja, 11 osoba kidnapovano, 125 muslimanskih porodica sa ukupno 330 članova raseljeno. Porodica Klapuh 1992 – tri člana porodice Klapuh iz Foče je ubijeno u blizini Plužina. Kaluđerski Laz 1999 – pripadnici rezervnog sastava Vojske Jugoslavije su ubili 22 izbjeglice albanske nacionalnosti

Iako prema do sada zvaničnim stavovima Crna Gora nije učestvovala u ratovima 90-tih, ova mjesta govore da postoje mogućnosti za pošteniji odnos prema prošlosti.

Radomir Radević

^[3] U logoru “Morinj” su 1991-92. bili zarobljeni civili (oko 160) koje su rezervisti tadašnje Jugoslovenske narodne armije (JNA) hapsili u kućama po Konavlima kao i malobrojni zarobljeni pripadnici hrvatskih oružanih snaga koje su tada branile Dubrovnik. Oni su kasnije svjedočili o raznim zlostavljanjima koje su preživjeli tokom zarobljeništva, a Viši sud u Podgorici je za ratni zločin i nečovječno postupanje osudio četvoricu bivših rezervista JNA na 12 godina zatvora

^[4] Individualna i objektivna odgovornost nije utvrđena u slučaju „Deportacije“, iako je država neposredno prihvatila odgovornost za ovaj ratni zločin i u decembru 2008. godine donijela odluku o sudskom poravnanju i isplatila oštećenima ukupnu odštetu u iznosu od 4,13 miliona eura. Istinska politička volja da se ovaj ratni zločin adekvatno riješi i procesuira i dalje uporno izostaje.

 

Kosovo: Kako voleti svoju zemlju?

 

U jednoj virtuelnoj raspravi koju sam vodio sa jednim veteranom prošlog rata na Kosovu, prilikom još jednog od niza nesporazuma između vlade Kosova i Srbije, objašnjavao mi je da nas Srbija ne može napasti pešadijom. Kada sam video da se rasprava zahuktala i postala ozbiljna, kako bih smirio situaciju i pokušam da budem opušteniji, rekao sam kako nas Srbija može osvojiti za 24 sata, dok je on počeo da nabraja našu vojnu i policijsku sposobnost, ubeđujući me da za 24 sata Srbija nema nikakvih šansi.

–          Dobro, onda za 48 – odgovaram, neozbiljno.

–          Idi, ubij se – kaže on, i tu stavljamo tačku našoj virtuelnoj raspravi.

Sa veteranom svakako ostajem prijatelj, i nastavljamo povremene sukobe.

Ali šta sam naučio iz ove rasprave?

Da je rat uvek opcija

Odnosi između Kosova i Srbije ostaju vrlo krhki, i nikakva duboka analiza ne može doneti uverljive zaključke o tome jesu li odnosi bolji ili gori od kraja rata 1998-1999. A već smo u 2022. godini.

Mada, naravno, postoji napredak u mnogim poljima kao što su trgovina, slobodno kretanje, komunikacija na umetničkom i kulturnom nivou (zar ta komunikacija nije oduvek postojala?!), ne može se reći da taj napredak dolikuje nekom normalnom dobrom odnosu između dve države ili između dva susedna naroda.

I to se vidi kad god postoji bilo kakva odluka ili izjava koja uključuje odnos Kosova sa Srbijom ili odnos Kosova sa Srbima, posebno onima na severu zemlje.

Rat je toliko prisutan u političkom, javnom i medijskom diskursu da se ponekad dobije utisak da se završio juče, a ne pre 23 godine. Neki kažu da 23 godine nisu puno, mada ja ne mislim tako.

Svakako, rat ne treba zaboraviti, žrtve treba pamtiti dostojanstveno, bol se mora prepoznati i prihvatiti izvan etničkih i drugih pripadnosti, ali rat ne treba uvek pamtiti kao pobedu, kao poraz “zlog”, kao poraz “neprijatelja” već kao proces koji se desio zbog niza isprepletenih i komplikovanih razloga i koji mora poslužiti kao podsetnik da se više nikada ne ponovi, da ne bude tako laka opcija koja se može uzeti u razmatranje i planirati u detalje.

A tu ne smemo zaboraviti mlade. Oni koji uopšte nisu uključeni u rasprave o ratu, i kojima se ratni narativ servira u obliku slavnih pobeda i legendarnih bitaka. Njih niko ne pita da li žele rat. Štaviše, ne pitaju ih ni da li žele da slušaju o ratu, već im samo pune glave i uši pričama koje su, ruku na srce, dosta bahate.

I to bi mogao biti jedan od neistraženih razloga za gubljenje nade mladih na Kosovu.

Da je Srbija večni neprijatelj

Kad god se priča o Srbiji, nikad se o njoj ne govori kao o susednoj državi s kojom (ironično?) Kosovo ima najnaglašenije ekonomske, političke i socijalne odnose.

Kada se govori o Srbiji, govori se o njenom neprijateljstvu prema Kosovu, o čitavom narodu koji ima neprijateljska osećanja prema albanskom narodu, koji želi zlo albanskom narodu, koji je došao sa Karpata da kvari mir Albancima.

Svakako, cilj ovde nije da se umanje stravični zločini koji su srpski režimi istorijski počinili na Kosovu i u drugim zemljama u regionu. Ali to nikome ne daje za pravo da ima predrasuda prema celom jednom narodu, da im sudi zbog strahota koje su činili pojedinci, i da baca kolektivnu krivicu za pojedinačne krivice.

Toliko se gaji mržnja protiv ovog severnog suseda da se čak i BHSC jezik smatra lošim jezikom, koji zvuči loše, neprijateljskim jezikom (ima li lošeg jezika na svetu?).

I veoma je žalosno učešće medija u ovom diskursu. Valjda kleveta, uvreda i jezik mržnje uvek dobiju više rezultata nego pisati i izveštavati o nekom dobrom primeru suživota među različitim narodima – takvih primera ima, nesumnjivo, koliko god želite, i to nedaleko od Prištine – glavnog grada produkcije takvih neprijateljskih narativa.

Naravno, sadašnji srpski nacionalistički režim nije ništa bolji. Kosovo je talac dva susedna naroda, koji nikako da se sporazumeju i da gledaju u budućnost koja bi bila dobra za sve. Ali možda to ne bi odgovaralo nacionalistima kojima uvek trebaju sukobi (stvarni i zamišljeni) da ostanu na vlasti što je duže moguće. A dokazi za to su svi režimi širom zapadnog Balkana već dugi niz godina.

Da se mentalitet 90ih nije promenio

Uopšte se nije promenio mentalitet od devedesetih godina na Kosovu. Barem onih koji zauzimaju najviše prostora u medijima, u javnom i političkom diskursu.

Uprkos promeni generacija (nemojmo zaboraviti – oni koji su rođeni završetkom rata danas imaju 23 godine i čine značajan deo stanovništva i birača na Kosovu), najglasniji su svadljivci, mrzioci, pokretači sukoba i sve to u ime “domovine”, “zaštite zavičaja”, “borbe protiv vekovnog neprijatelja”. I tako dalje.

I niko ne pita one koji su za devedesete čule samo od svojih roditelja, iz (subjektivnih) školskih udžbenika, od medija.

Niko ih ne pita da li žele da ratuju, da li žele da žive u miru sa drugim narodima na Kosovu, da li žele da uče jezik jedni drugih, čak i da li žele da žive na Kosovu.

I oni su taoci ovog spornog Kosova, ove male, pognute zemlje koja jedva drži sav taj teret istorije na svojim leđima, svu tu mitomaniju, svu tu bol i svu tu prolivenu krv, za Bog zna šta.

A pomirenje nikad nije put, uvek usput!

Qerim Ondozi

 

Severna Makedonija: Ako kradeš, kradi mnogo

 

Bugarska je i ove godine ostala dosledna svojim, za nas neshvatljivim, uslovima da iskoristi veto u pregovorima Severne Makedonije sa Evropskom Unijom. Razočarenje je bilo i jeste veliko. Na stranu naši političari, nesposobni, korumpirani, nepismeni, naivni, ovakvi, onakvi… dobro ih znamo, i sami smo krivi što smo ih izglasali (a izgleda da nam baš takvi odgovaraju), ali ima takvih i u EU? Takvih koji prihvataju da uopšte razgovaraju o našem postojanju i postojanju makedonskog jezika. Takvih koji direktno pomažu jačanje nacionalističkih partija, oživljavanje snaga koje žele međuetničke konflikte i istovremeno duboko razočaravaju i ono malo građansko-liberalnih krugova.

EU je uspela ne samo da pojača argumente evroskeptika, već i da izazove antizapadno raspoloženje među najzapadnije orjentisanim građanima, pre svega Makedoncima. Opšti je utisak da je EU postala ono protiv čega se nekada borila. Da, suočavamo se sa nestabilnošću izazvanom pristupnim pregovorima sa EU!? Naša opsesija i cilj ka EU već tri decenije su posledica uverenja da će nam članstvo obezbediti stabilnost i prosperitet, umesto stabilizacije, a sada je to ozbiljna opasnost da se destabilizuje Makedonija.

Dobijali smo različite predloge i rešenja da bismo na kraju prihvatili dogovor sa “francuskim šmekom”.

Znači dogovorili smo se

Iako niko i ne zna šta smo se tačno dogovorili, nekako razumemo da sada Bugarska nije bila okupator u Drugom svetskom ratu i nije bila deo fašističkih snaga, a svako pominjanje Bugarske kao okupatora, bilo gde i na bilo koji način smatraće se govorom mržnje. Bugari će kao državotvoran narod biti upisani u Ustav, a mi ćemo makedonski jezik u Ustavu nazivati makedonskim jezikom. Sada nas čeka još jedna promena Ustava i sve drame koje sa tim idu – duge sednice, rasprave, prebrojavanja, kupovina poslanika, obećavanja direktorskih i ambasadorskih mesta, pretnje, protesti, blokade…

Dnevnopolitičke aktuelnosti i razvoj pregovora o takozvanom “francuskom predlogu” za prevazilaženje spora sa Bugarskom i veto na početak pregovora Severne Makedonije za članstvo u Evropskoj Uniji, ponovo su rasplamsali govor mržnje u javnosti, medijima i na društvenim mrežama. Govor mržnje i dezinformacije, kao oružje propagande, su polarizovali javno mnjenje, promovisali nasilni ekstremizam i akte mržnje, podrili našu krhku demokratiju i smanjili i onako nisko poverenje u političke lidere, institucije i demokratske procese.

Govor mržnje na protestima protiv predloženog pregovaračkog okvira EU prešao je sa političke na dežurnu etničku osnovu. Neki od učesnika protesta protiv “bugarizacije” uzvikivali su “Čista Makedonija”, “Šiptare u gasne komore” i slično, a retko koji medij se usudio da o tome izveštava. Muk u većini medija i udruženjima građana, a izostala je reakcija i nadležnih institucija. Zauzvrat, na proslavi godišnjice Ramkovnog sporazuma, koju sa ponosom i pompom proslavlja DUI (naravno, o trošku državnog budžeta), izviždana je voditeljica kada se obratila na makedonskom jeziku. Umesto proslave multietničkog karaktera, što bi trebalo da je jedan od glavnih postulata Ramkovnog sporazuma, obeležavanje 21 godine od njegovog potpisivanja palo je u senku ponašanja dela prisutnih na događaju. A Ramkovni sporazum i dalje za Albance predstavlja dobru ideju i pozitivan kompromis, dok je za većinu Makedonaca Ramkovni od početka loša ideja, u kojoj ne samo da se ne nalaze, već ga smatraju i uzrokom za sve negativno što se dešava od dana potpisivanja, a verovatno i u budućnosti.

Tokom ove godine, nažalost, političari su normalizovali govor mržnje i doprineli atmosferi podela, tenzija i destabilizacije.

Pismena opomena

Svi smo jednoglasni da, kada se govori o korupciji, posebno sudija, javnih tužilaca, ministara i visokih funkcionera u vlasti, mora da postoji kazna. I to najstroža. I da, napokon smo ove godine imali prilike da to vidimo na delu. Konačno, kada je sama vlast konstatovala da ministar nije postupio u saglasnosti sa odredbama koje propisuje Etički kodeks, Vlada je odlučila da mu izrekne drakonsku kaznu: pismenu opomenu! Kraj!… Uzgred, radi se o slučaju kada su ministar, sudija i javni tužilac (zvanično mnogo bliske funkcije) zajedno leteli u Palermo da bi bodrili našu fudbalsku reprezentaciju i na kraju je ustanovljeno, uprkos njihovim tvrdnjama, da niko od njih nije sam platio let, smeštaj i kartu za utakmicu. Oni, i njima slični, mnogo vole državu, posebno ako je ta ljubav plaćena iz državnog budžeta.

U delu građana postoji percepcija da zakoni ne važe podjednako za sve, i to je postala najbolja stranačka artiljerija, iz koje pucaju istim topovima u zavisnosti od toga na kojoj strani fronta stoje neprijatelji. Neki misle da zakoni ne važe za one na vlasti, radikalniji misle da zakoni ne važe za Albance i tako dalje. No ipak, ima mnogo onih iz vlasti i mnogo Albanaca koji završavaju u zatvoru, bilo je čak i Albanaca u vlasti koji su završili u pritvoru: oni koji su pogrešili stranku!! Oni koji žele brzo da se obogate, kao generalni sekretar Vlade iz SDSM koji je završio u pritvoru zbog optužbe za krađu. Da je bio u “pravoj” partiji, odnosno da je bio u DUI, danas bi uživao u blagodetima svoga dela, jer su funkcioneri DUI ili najpošteniji ili najlukaviji, nedodirljivi i nekažnjivi.

Još malo o pravosuđu i poverenju u sudstvo, kroz nekoliko primera

Primer 1. Bivši visoki funkcioner, državni službenik, optužen za više krivičnih dela iz oblasti korupcije, prevare, pranje novca i slično, se dogovorio za kaznu od tri godine zatvora (i to luksuznog zatvora, otvorenog tipa, sa pravom na godišnje odmore i slobodne vikende) i da plati 36 miliona evra državi. Ako se zna da je plata visokih funkcionera na vlasti u proseku oko 1.000 evra mesečno, ovom službeniku bi bilo potrebno 36 hiljada meseci, odnosno 3 hiljade godina da zaradi taj novac. Ipak, na kraju svi su srećni. Niko ne pita odakle državnom službeniku ovoliki novac? Ali, svi znamo da će biti u zatvoru koji se nalazi na tri kilometra od centra Struge i sa pogledom na jezero iz skormne zgrade sa parkom u dvorištu. Ovaj zatvor je novo utočište za mnoge kriminalce koji su bili moćni i koji su uspeli da dobiju zatvorske kazne manje od tri godine, pa su se sa ohridskim ličnim karatama preselili iz glavnog grada na obalu Ohridskog jezera.

Zaključak: ako kradeš, ukradi mnogo, u suprotnom loše ti se piše.

Primer 2. Tužilaštvo za organizovani kriminal i korupciju vrši pretres u Upravi finansijske policije (inistitucija 1 vs institucija 2). Direktor Uprave finansijske policije se žali, a tužiteljka na kraju biva suspendovana sa posla. Bez obzira na konačan ishod jedno je sigurno, sukob javne tužiteljke i direktora uprave je rat do istrebljenja i jedan od učesnika mora da bude poražen. Na žalost, u tom procesu je poraženo i onih mizernih osam odsto povrenja u sudstvo.

Zaključak: nemoj ni da pomisliš da optužiš bilo koga iz vlasti, a posebno ne nekoga iz DUI!

(Ne)kompetentan i (ne)prikladan

Neadekvatnih kadrovskih rešenja svugde. Za generalnog konzula u Čikagu poslat je sin političkog analitičara, bez diplomatskog iskustva, ali miljenik vlasti. Mlada TV voditeljka, bez ikakvog iskustva bila je u centru pažnje pošto je vlada pokušala da je pošalje da bude šefica diplomatsko-konzularnog predstavništva u Njujorku, iako ne dolazi iz redova Ministarstva spoljnih poslova, niti je pogodna osoba za tu funkciju. Ovakvih primera ljudi bez odgovarajućeg obrazovanja ili iskustva u diplomatiji, ali sa nespornim stranačkim ili političkim poreklom je bezbroj.

Deca, rođaci, prijatelji političara (čitaj ljubavnice), po pravilu oni najnesposobniji koji ne mogu nigde drugde da se zaposle, postaju članovi nadzornih ili upravnih odbora javnih preduzeća.

Korona profiteri

Sada kada je pandemija malo popustila, imamo mogućnost da analiziramo kako smo se nosili sa ovim izazovom. Iako je bilans izgubljenih života katastrofalan, ipak onaj drugi saldo, finansijski, nije tako loš. Posebno ne onima koji su trebali da nas štite i leče od virusa.

Jedno istraživanje novinara iz Istraživačke reporterske laboratorije (IRL) pokazuje da je privatna bolnica koja je primila najviše pacijenata za vreme pandemije Covid-19 i u kojoj je lečenje koštalo desetine hiljada evra po pacijentu, primenila u lečenju sumnjiv metod, koji je bio u fazi kliničke studije. Klinika je sakrila podatke o unutarbolničkim bakterijskim infekcijama kod pacijenata, kao i to da je koristila u kliničkim ispitivanjima hemofiltraciju krvi kao metodu za lečenje kovida 19, za koju niti je informisala porodice pacijenata, niti je imala dozvolu za takva ispitivanja od nadležnih institucija. Mnogo pacijenata je umrlo u ovoj privatnoj bolnici. Podaci o tome su lažirani. Postupano je nezakonito. Ipak, ova bolnica ima neto dobit od 9,2 miliona evra. Stopa profitablinosti bila je čak 28,3 odsto.

Dan D: Podaci sa popisa

Ove godine su predstavljeni rezultati popisa koji nije bio sproveden prethodnih 20 godina. Brojevima se dosta manipulisalo pred i za vreme trajanja popisa. Slede zvanični podaci:

od ukupnog broja popisanih građana, rezidenata i nerezidenata, Makedonaca je 54,21%, Albanaca 29,52%, Turaka 3,98%, dok se 1,18% izjasnilo kao Srbi, 0,87 Bošnjaci a 0,34 odsto su Vlasi. Od rezidentnih stanovnika 58,44% su Makedonci, a 24,3 su Albanci. Na popisu se 3.504 građana izjasnilo kao Bugari, što je 0,19% no ipak će Bugari biti upisani u Ustav kao državotvoran narod, naravno ako želimo u EU.

Luan Imeri