Tim obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja po četvrti je put nastavio svoju misiju obilaženja zaboravljenih i nepoželjnih lokacija stradanja. Ovaj put smo proširili sastav te se Ameru, Čedi i Dalmiru, pridružila i nova članica tima Tamara i novinar freelancer Ajdin Kamber, koji je o sprovedenom napravio prilog za Deutsche Welle.
Aktivnost smo započeli u Sarajevu, u prenapučenoj ulici Hamdije Kreševljakovića, nekadašnjoj Dobrovoljačkoj. Pojam Dobrovoljačke ulice je regionalno poznat kao mjesto obrane Sarajeva i izigravanja dogovora o napuštanju Sarajeva. Slike odavanja počasti žrtvama su odavno marginalizirane scenama konfrontacije između veterana ARBiH i obitelji žrtava praćenih jakim policijskim snagama. Iako je događaj u Dobrovoljačkoj predmet sporenja i još uvijek ne postoji sudska presuda, istraživanjem smo utvrdili da je optužnicom utvrđeno da se u Dobrovoljačkoj dogodio zločin nad razoružanim i zarobljenim pripadnicima JNA. Iako je lokacija bila prepuna ljudi koji su na stanici čekali gradski prijevoz, prošli smo neprimjećeno. Izgleda da se u masi najmanje stvari primjećuje.
Dan kasnije imali smo namjeru obilježiti Dom kulture na Palama, koji je tokom ljeta 1992. godine služio kao mjesto zatočenja oko 600 osoba pretežito bošnjačke nacionalnosti. Prethodno smo istraživanjem dostupnih podataka o tačnoj lokaciji objekta utvrdili da na Palama postoji objekat Doma kulture, koji sada nosi naziv Kulturni centar. Međutim, dolaskom na lokaciju, ljepljenjem stickera i fotografiranjem privukli smo pažnju zaposlenika koji izlaze i ispituju nas tko smo i što želimo. Nakon razgovora uvjeravaju nas da to nije ta lokacija i da je tu u ratu bilo sjedište TV SRNA. Napuštamo lokaciju u nevjerici i provjeravamo preko lokalnih kontakata da li se radi o pravom objektu, i dobijamo potvrdu da je to jedini objekat na Palama koji je u funkciji doma kulture. Kasnije, nakon naše objave na Facebook-u, dobijali smo iste prigovore, ali smo bili uvjereni da se radi o poricanju i negiranju na koje često nailazimo u lokalnim zajednicama. To nas je uvjerenje držalo dok nam se nije obratio čovjek koji je pojasnio da je sedemdesetih godina prošlog stoljeća, nekadašnji Dom kulture pretvoren u fiskulturnu salu, a izgrađen novi objekat u kojem je sada Kulturni centar. Pojasnio nam je i kontekst ratnih zbivanja na Palama potvrđujući da je u tom nekadašnjem Domu kulture bio zatočenički objekat. Odmah po ovom saznanju povukli smo našu objavu i odlučili da u što skorije vrijeme obilježimo pravu lokaciju. Pogriješili smo, ali bez toga ne bismo potakli javnu raspravu na stranici, koja nas je u konačnici i dovela do ove spoznaje.
Rasadnik u Rogatici je služio kao mjesto zatočenja Bošnjaka tokom cijelog rata 1992-1995. Zatočenici su bili podvrgnuti teškim uvjetima, zlostavljanjima i ubojstvima. Zločini na ovoj lokaciji su utvrđeni sa više međunarodnih i domaćih sudskih presuda. Lokaciju smo pronašli uz pomoć naših prijatelja iz Rogatice, no prilikom obilježavanja primjećujemo da nas osobe iz kruga rasadnika posmatraju, te nakon odlaska sa lokacije i prate autom. Praveći par krugova po centru i lokalnim uličicama Rogatice uspjevamo pobjeći pratnji, ali nas prilikom uključenja na glavnu cestu počinje pratiti policijsko auto. Na izlazu iz grada nas zaustavlja grupa od dva policijska auta sa 6 policajaca i 2 inspektora. Počinje policijska obrada na cesti, uzimaju nam dokumente, te nas ispituju o svemu i svačemu, čak i o nekim banalnim informacijama tipa visine i godine fakulteta, što smo protumačiti kao neku vrstu psihičkog pritiska. Ne vraćajući nam dokumente govore nam da nas ne privode, ali da trebamo poći sa njima na informativni razgovor u stanicu policije. Tamo nas dočekuje komandir stanice sa epoletama ovjenčanim sa 4 zvjezdice. Mlad i očito obrazovan čovjek, koji iako službenim i autoritativnim tonom, jako korektno komunicira sa nama. Tu objašnjavamo svoju aktivnost i misiju te omekšavamo krute policijske procedure. Nakon upozorenja da ugrožavamo svoju sigurnost, te da remetimo javni red i mir, pitaju nas planiramo li još išta obilježiti u Rogatici, te pošto ne planiramo, puštaju nas samo uz upozorenje. Zadnja rečenica komandira stanice ipak govori da postoji podrška kod ljudi ovome što radimo, poželio nam je sreću i da “nastavimo sa svojom misijom”. Zahvalili smo se na korektnom postupanju i napustili Rogaticu, te nastavili prema Bijeljini i objektu zemljoradničke zadruge Batković.
Scene sa policijom su nas prodrmale i ubrizgale adrenalin u organizam, ali su nam još jednom pokazale koliko je teško i složeno baviti se mjestima stradanja na koje lokalne zajednice žele zaboraviti.
Zbog nepredviđenih događaja u Rogatici, do Batkovića stižemo sa zalaskom sunca. Ne imavši vremena za izviđanje lokacije lijepimo sticker na prednju ogradu objekta, fotografiramo i, uz znatiželjne poglede čuvara objekta i lovačke pucnjeve u pozadini, brzo napuštamo lokaciju.
Prenoćili smo u Brčkom, u hotelu Posavina, lokaciji koja je tijekom proljeća 1992. bila mjesto stradanja. Namjerno smo izabrali taj hotel, jer smo ga planirali obilježiti, ali u komunikaciji sa našim domaćinima, ratnim veteranima sa sve tri strane, na njihovo inzistiranje ipak odustajemo. Odluku da ne obilježimo hotel definitivno je pojačala i čudna situacija da nas zaposlenik hotela prati i gleda sve šta radimo. No dan je odmicao, a mi smo trebali sa našim domaćinima u Brčkom obilježiti ostale lokacije.
Kasarna JNA u centru Brčkog je vidjela svašta tih ratnih godina, kao i cijelo Brčko, no duh neprijateljstva i rata na prvi pogled nije prisutan u gradu, život je vidljiviji. Na lokalitetu kasarne koji smo planirali obilježiti sad se nalaze razne institucije distrikta, sudovi, škole i veliki parking, možda je to i najbolja svrha kasarni, da ne budu više kasarne. Zbog dogovora sa domaćinima ovaj put nismo lijepili stickere, nego smo imali mobilnu ploču sa već zaljepljenim stickerima koju smo postavljali i fotografirali. Nakon kasarne obilježavamo objekte Osnovne škole u selu Boće i skladišta građevinskog materijala u Gornjem Zoviku, koje su pod kontrolom držali pripadnici HVO i ARBiH. Nažalost, iako je bilo u planu, nismo uspjeli obilježiti još jedno mjesto stradanja koje je bilo pod kontrolom ARBiH.
Iduća postaja Šamac, tamo nas dočekuju opet domaćini, veterani VRS-a, u planu je da obilježimo objekte skladišta i stadiona u Crkvini. U Šamcu nam je upriličen i sastanak sa predstavnicama lokalne vlasti, kojima smo predstavili svoju inicijativu i dobili načelnu podršku za ono što radimo. Nakon obilaska memorijala u Šamcu i upoznavanja sa kontekstom rata u gradu, stižemo na mjesto stradanja u Crkvini, gdje je su bile zatočene osobe hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, a 16 osoba je 8. maja/svibnja i ubijeno. Obilježavamo ga, fotografiramo i nakon opraštanja sa domaćinima nastavljamo ka jugu.
U Zenici smo obilježili lokaciju Muzičke škole. U podrumskim prostorijama škole je bilo zatočeničko mjesto za civile srpske i hrvatske nacionalnosti i zarobljene vojnike HVO-a. Obilježavanje prolazi glatko, a odlaskom sa lokacije vidimo da nekoliko osoba dolazi vidjeti šta se zbiva. Kasnije putem medija i portala (više od 15 portala je objavilo vijest) saznajemo da je pozvana i policija. Vijest da je obilježeno mjesto stradanja u Zenici je obišla državu i donijela našoj aktivnosti željenu medijsku pozornost. (https://www.zenicablog.com/ekskluzivno-nepoznate-osobe-postavile-natpis-na-fasadu-muzicke-skole-intervenisala-i-policija/)
U Visokom smo obilježili lokaciju bivše kasarne Ahmet Fetahagić, čije su prostorije služile kao mjesto zatočenja osoba srpske nacionalnosti sa područja Visokog. Zgrada gdje su držani zatočenici je prije drugog svjetskog rata pripadala franjevačkom samostanu, a za vrijeme SFRJ je nacionalizirana i bila je kasarna JNA, te je 2006. vraćena Franjevcima. Sada je u njoj franjevačka srednja škola. Velebno zdanje sa mračnom prošlosti, što smo saznali i u razgovoru sa Franjevcima iz susjednog samostana koji su nam rekli da su pričali sa osobama koje su bile zatočene tu tijekom 1992. godine i da su im oni govorili o svojim teškim iskustvima..
Nakon Visokog i kasarne, iduća lokacija je željeznička stanica u Podlugovima (opjevana hitom Zdravka Čolića) još je uvijek neobilježena, iako je u zajednici čiji su većinski pripadnici bili žrtve na toj lokaciji. Podrumske prostorije su korištene od VRS-a za zatočenje osoba bošnjačke i hrvatske nacionalnosti sa područja Ilijaša. Za vrijeme obilježavanja, primjećuje nas i zadržava prometni policajac koji je prekoputa obavljao kontrolu. Poučeni iskustvom iz Rogatice, preplavljuje nas adrenalin i očekujemo policijsku obradu, dok on poziva svog kolegu, koji je, kako se razgovorom ispostavlja, logoraš, te je bio zatočen u jednom od zatočeničkih objekata na području Ilijaša. Ovog puta obilježili smo 10 neobilježenih mjesta stradanja. Iako je ovo do sada najsloženija i najnapornija tura obilježavanja, u nama je probudila neku nadu u promjenu. Jako nam je značila podrška domaćina na terenu koji rade promjenu odnosa prema tabuiziranim mjestima stradanja u svojim lokalnim zajednicama i mijenjaju stvari na bolje.
Aktivnost je nakon terenskog rada nastavljena podizanjem informacija i fotografija o mjestima stradanja na Facebook i Twitter, te promocijom naše aktivnosti na ovim društvenim mrežama.
Dalmir Mišković