Završena je šesta po redu akcija obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja, koju smo obavili od prvog do trećeg prosinca/decembra 2017. Ovog puta tim u sastavu Amera Delića, Dalmira Miškovića, Čedomira Glavaša i Tamare Zrnović obilježio je 9 novih mjesta stradanja koja se nastoje zaboraviti ili se o njima ne priča u mjestima gdje se nalaze. Iako je ova akcija bila planirana unaprijed, nakon burnog haškog studenog/novembra i presuda Ratku Mladiću i šestorici Hrvata iz BIH, te odjeka tih presuda u našim zajednicama, pojavila su se pitanja: Da li trebamo uopće ići? Je li sigurno ići na mjesta stradanja nakon teških riječi i negiranja kojima je medijski prostor bio prepunjen? Uvidjevši da put kojim nas vode trenutne dominantne politike nije put koji vodi ka sretnijoj i mirnijoj budućnosti i da nema prihvatljive alternative mirovnom radu, odlučili smo, unatoč svemu što se događalo da moramo nastaviti dalje raditi na budućnosti i prošlosti, i nastaviti obilježavati neobilježena mjesta stradanja.
Crkvina, Sportska sala “Partizan”, barake Buk Bijela, “Karamanova kuća”
Počeli smo u Višegradu, u jutro 2.12. gdje smo se sastali sa predsjednikom regionalnog udruženja logoraša iz Višegrada, Dragišom Andrićem. U razgovoru sa njim smo predstavili šta radimo i upoznali ga sa razlozima koji su nas potaknuli na ovu vrstu aktivizma, za šta je izrazio podršku i napomenuo da je i sam dio programa u kojem učestvuju zajedno bivši logoraši sa sve tri bivše zaraćene strane i koji, po njegovom mišljenju, mnogo doprinose pomirenju.Sastanku je prisustvovao i Krsto Rakić, bivši logoraš i veteran VRS-a iz Rudog koji nam se kasnije pridružio u obilježavanju lokacija u Foči i okolini.
Nakon sastanka u Višegradu krećemo u akciju, selo Crkvina na putu od Goražda prema Foči je neobilježeno mjesto stradanja srpskih civila kojih je 11 odvedeno iz sela, nakon čega im se izgubio svaki trag. Kasnije je pronađeno tijelo samo jedne ženske osobe na obalama Drine.
Prateći Drinu uzvodno dolazimo do Foče, grada opterećenog teškom ratnom prošlošću, sa brojnim počinjenim ratnim zločinima koji su procesuirani pred domaćim i međunarodnim sudovima. Od mnogobrojnih lokacija stradanja na području Foče izabrali smo obilježiti Sportsku salu “Partizan” u samom centru grada, barake Buk Bijela na putu prema Tjentištu, te “Karamanovu kuću” u Miljevini kod Foče. U Foči nam se pridružuje i suradnica Mirjana Trifković koja nam je, uz Krstu, bila vodič i podrška u obilježavanju. Iako svako mjesto zatočenja nosi svoju tešku priču punu patnje, posebno nam je upečatljiva ostala “Karamanova kuća” u Miljevini. U tom objektu koji su nazivali i “javna kuća” u Miljevini, bile su zatočene žene i djevojčice bošnjačke nacionalnosti koje su zlostavljane i silovane, a neke potom i ubijene. Slično kao i Karamanova kuća, i sportska sala “Partizan” je služila kao mjesto zatočenja žena i starijih osoba sa područja Foče, jer su muškarci, većinom, već ranije bili zatočeni u Kazneno-popravnom domu Foča. Treća lokacija u okolini Foče koju smo obilježili su barake Buk Bijela koje se nalaze na gradilištu buduće hidroelektrane na Drini, 9km uzvodno od Foče. Tu su bili zatočeni Bošnjaci i Bošnjakinje iz obližnjih sela, koji su tu bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, premlaćivani i zlostavljani.
Koštana bolnica u Stocu, “Skenderove kuće” u Potocima kod Mostara
Sutradan smo akciju nastavili u Stocu, gdje su u posljednjem ratu naizmjenično tri različite vojske imale kontrolu nad ovim gradom te je slijedom toga pretrpio velika razaranja, od kojih se nije obnovio ni do sada. U ljeto 1993.godine u Stocu dolazi do sukoba između ARBiH i HVO-a, nakon čega svi muškarci bošnjačke nacionalnosti iz Stoca bivaju zatočeni prvo u “Koštanu bolnicu”, pa onda odatle premješteni u druge zatočeničke objekte, a jedan od njih je i Dretelj kod Čapljine, koji smo i obilježili u akciji 2015. godine. U ovoj akciji smo odlučili malo i odstupiti od ustaljene prakse obilježavanja samo neobilježenih mjesta stradanja, te smo odlučili obilježiti i Koštanu bolnicu u Stocu. Iako na lokaciji postoji spomen ploča, ona je do sada u više navrata uništavana i razbijana, te je unazad 2 mjeseca bila sklonjena. Dolaskom na lokaciju i istraživanjem utvrđujemo da je prije 2 dana postavljena nova ploča koja je za to kratko vrijeme već oskrnavljena bijelim sprejom.
U Mostaru nas dočekuje mješavina snijega i kiše, što se zapravo ispostavilo kao “idealno” vrijeme za naše obilježavanje, jer je tad jako mali broj ljudi na ulicama. U planu je bio susret sa našim vodičem i suradnikom iz Mostara, Stanislavom Krezićem, koji nas vodi na prvu lokaciju, zvanu “Skenderove kuće”, objekti mlinica koji su već generacijama u vlasništvu njegove obitelji. Na lokaciji Skenderovih kuća bilo je mjesto zatočenja osoba hrvatske nacionalnosti sa područja Mostara, a među zatočenima je bio i Stanislav koji nam je prenio šta se tu događalo i kako je to sve izgledalo 1993. godine. Čudna je igra sudbine biti zatočen na svom. Nakon toga nas vodi makdamskim putem do mjesta gdje su strijeljana tri zatočenika koji su bili podvrgnuti prinudnom radu i koji su, nakon što nisu uspjeli iznijeti protuavionski top na vrh brda, bili strijeljani na tom mjestu.
Vojno, Heliodrom, Osnovna škola u Potocima
U daljem obilasku Mostara, krećemo ka Rodoču i Heliodromu, usput stajemo u prigradskom naselju zvanom Vojno gdje je tijekom 1993.godine bio zatočenički objekt za Bošnjake u kojem su bili zlostavljani, premlaćivani i ubijani. Već smo jednom 2015. godine bili u Mostaru i pokušali obilježiti tamošnje lokacije. Tad još uvijek neiskusnii bez lokalne podrške, nismo uspjeli. Do Rodoča nas je pratilo nevrijeme, ali nam je u neku ruku bilo drago, već smo jednom pokušali obilježiti Heliodrom, ali s obzirom da je objekt pod naoružanom stražom odustali smo. Ovaj put smo se vratili spremniji, hrabriji, pripremljeniji i podržani sa nevremenom. Neprimjetno ulazimo na stražnji ulaz i ukucavamo našu ploču. Fotografiramo i gibamo. Ponosni što smo uspjeli obilježiti jedan od sinonima ratnog stradanja na području Hercegovine. Objekti bivše kasarne JNA u Rodoču južno od Mostara, zvani Heliodrom, su tijekom 1993/94.godine služili su kao zatočenički centar za Bošnjake iz cijele Hercegovine, broj zatočenika nikad nije bio manji 1000 ljudi, a znao se popeti i do 6000 osoba koje su tamo bile podvrgnute standardnoj zatočeničkoj proceduri, nehumanim uvjetima, zlostavljanjima i premlaćivanjima.
Zadnja lokacija u Mostaru, isto drugi i uspješniji pokušaj je Osnovna škola u Potocima, koja je tijekom 1993/94.godine služila kao mjesto zatočenja osoba hrvatske nacionalnosti sa područja Mostara. Civili i vojnici, muškarci, žene, djeca, starci ovdje su bili zlostavljani i premlaćivani.
Svoju šestu po redu aktivnost smo završili sastankom sa Izetom Spahićem, predsjedavajućim Skupštine opštine Foča, od kojega smo dobili podršku i ponudu za buduću suradnju.
Nakon šeste akcije osjećamo se pomalo obeshrabreno, posebice nakon ovih presuda i tenzija koje su se digle nakon njih. Negiranje ratnih zločina i glorificiranje ratnih zločinaca je postala potpuno uobičajena stvar u javnom diskursu. Ali smo i motivirani jer baš tu vidimo našu ulogu i našu vrijednost. Sada je više nego ikada potrebno raditi na prenošenju činjenica o onome što nam se događalo devedesetih. Sada je više nego ikad potrebno prenijeti priče o žrtvama i time humanizirati one neke tamo koji se još uvijek smatraju neprijateljima. Sada je više nego ikada potrebno pokazati gdje su neobilježena mjesta stradanja u našoj okolini.
Aktivnost se nastavlja na društvenim mrežama.
Medijski izvještaji
https://www.inmedia.ba/obiljezavanje-neobiljezenih-mjesta-stradanja-u-bih/
http://detektor.ba/pamcenje-zla-borba-protiv-zaboravljenih-stratista/